ZFF 5: Izvještaj prvi
Zagreb Film Festival u svojem je petom po redu izdanju potvrdio kako se mogu pomiriti naizgled nespojivi aspekti filmskih festivala u Hrvatskoj. Atraktivna, no svejedno kvalitetna selekcija; brojni gosti, uhodana organizacija; vrlo dobar marketing i sukladno tome pozamašan broj posjetitelja. Više od osamdeset naslova iz tridesetak svjetskih zemalja i debelo troznamenkasti broj internacionalnih gostiju pokazuju kako je Boris T. Matić i njegova vrijedna ekipa posao oko festivala odavno prebacila iz statusa obećavajućeg projekta u ozbiljan i uspješan business.
Prvi dan festivala otvoren je pomalo iznenađujućim izborom, srpskim filmom Klopka Srđana Golubovića. Suvremena beogradska priča o čovjeku koji mora birati između života vlastitog djeteta i cjelokupnog vlastitog moralnog sklopa solidna je psihološka drama, no ne i više od toga. Pomalo preduga i prečesto repetativna, dobrih glumačkih izvedbi i korektne, pomalo ušminkane kamere. Razloge zbog kojeg je Festival otvoren upravo Golubovićevim filmom možemo tražiti u bojnim gostima iz Beograda, u kod nas još uvijek vrlo zavidnom statusu srpske kinematografije, ali možda prije i u nekim činjenicama na koje katalog upućuje: film je otkupljen radi reekranizacije u američkim studijima. Možda u tome i leži problem: izbor između života vlastitog djeteta i nekog tamo sumnjivog mafijaša za uljuđeni zapad možda i jest nešto šokantno, no u Ovčarama, Manjačama i Srebrenicama premrežen Balkan to je mlačna vodica.
Tmurna nedjelja, barem s aspekta hidrometeoroloških prilika i natjecateljskog programa, pretvorio se u očajan ponedjeljak. Nije riječ o kvaliteti, već o prevladavajućem raspoloženju. Slijepo okno Li Yanga s Drugog ZFF-a vratio se s glavnom nagradom, njegova Slijepa planina vrlo vjerojatno neće. Daleko od toga da je riječ o slabijem filmu, dapače. Karakterizacija likova je puno slojevitija, čime se dalo i više prostora glumcima. Čak je i Yangov redateljski rukopis danas izražajniji i sigurniji; više ne govori sve rečenicama, ponekad ubaci i divlji urlik pastira koji misli da pjeva. No, prava snaga filma leži u sadržajnim sferama. Gotovo nevjerojatna kineska stvarnost u kojoj se zarađuje i preživljava na ubojstvima (Slijepo okno) i otmicama (Slijepa planina) u Yangovim je filmovima nešto što se podrazumijeva, nešto što je toliko uobičajeno da prestaje biti iznimka; to je način života. To je ujedno i glavni adut filma: igranje na kartu šokiranog gledatelja, ali takvo što smo već doživjeli (ne i požalili!).
Požalit se moglo na mnogošto za novinarske projekcije ruskog Izgnanstva. Jedna od lošijih projekcija posljednjih godina za koju su podjednako krivi i loša kopija filma i operator na projektoru. Od dva i pol sata koliko je drugi film Andreja Zvjaginceva trajao, barem je 45 minuta bilo neoštro, dakle i negledljivo. U takvim uvjetima pomalo je teško donijeti odgovarajući sud jer kad film računa na duge krupne kadrove kojima se traže i najmanji trzajevi lica glumaca, a mi u stvari sve to tek naziremo, teško je biti nepristran. Dodajmo tome i posustalo grijanje u ionako teško zagrijivoj dvorani SC i jasno je koliko je to bilo zahtjevno iskustvo. Velika šteta jer Zvjagincev je na premijernom ZFF-u filmom Povratak jednostavno oduševio, a Izgnanstvo nastavlja autorsku opčinjenost psihološkom profilacijom likova koji se vrzmaju na oštrici životnog noža. Film težak poput masne sibirske ilovače.
Emocionalno zahtjevan i vrlo depresivan početak ZFF-a, no kada se radi o festivalu smještenom u gradu koji najljepše izgleda upravo u jesen, možda i posve odgovarajuć početak.