Preskoči na sadržaj
Vijesti

Zuber pogodio Slučajnim sinom

Hrvoje Pukšec

Dugačak pljesak odobravanja, a potom i ono što Amerikanci vole zvati standing ovation zaključak su filma Slučajni sin. Ljetos, za snimanja, ali i prezentacije projekta na Festivalu igranog filma u Puli moglo se iščitati kako je ekipa pod okriljem Maxima filma ambiciozno prionula poslu, ali pažljivom promatraču nije mogla promaknuti još jedna 'sitnica': autor Zuber i njegovi suradnici iz dana su u dan bili sve ozbiljniji i umorniji. Nakon svečane premijere u Cinestaru postalo je jasno i zašto.

Robert Tomić Zuber, dijete iz udomiteljske obitelji, uputio se u nezahvalnu i riskantnu potragu za svojim biološkim roditeljima. Pothvat koji traži veliku hrabrost i ustrajnost jer kako smo vidjeli: klipovi pod nogama su posvuda. Od birokratskih gordijskih čvorova do nečiste savjesti i selektivnog (ne)znanja onih koji bi sve trebali znati, ali se ne žele ili ne mogu prisjetiti. Srećom, autor je imao dovoljno upornosti da potragu, a time i film privede kraju i usput s nama podijeli potresne trenutke koji su većini pučanstva nepoznanica.

Autobiografski dokumentarac uvijek je vrlo delikatan izbor za ulazak u svijet filma. Teško je ostati emocionalno miran, dovoljno sabran da bi se u čisto filmskom smislu djelo završilo na korektan način: da se ne zagreze kroz fabularno podrazumijevanje u nerazumijevanje, ili pak u pretjeranu sentimentalnost. I stoga ne čudi što se autor nakon projekcije dugo zahvaljivao svojoj ekipi. Slučajni sin se gleda kao krimić koji gledatelja pretvori u aktivnog sudionika i već samo zbog toga ovaj se film ima smatrati uspjelim.


Robert Zuber s ekipom Maxima filma (Foto: unicef.interactive1.hr)

U svojoj iskrenosti razoružavajuće i emocionalno iscrpljujuće djelo ipak pati od određenih nedostataka, prije svega tehničke naravi. Vrlo loša projekcija posve zrnate i na trenutke negledljive slike, pogotovo kada se sjedi u trećem redu. Činjenica da su tvorci filma dobar dio materijala snimili u gerilskim uvjetima hvatanja sugovornika na prepad vidljiva je u često prenemirnoj kameri, ali i u nekonzistentnim snimkama tona. No… to je dokumentarac: nema namještanja, nema ponavljanja, nema prave pripreme.

Slučajni sin svoju uspjelost dobrim dijelom može zahvaliti braći Mršić, Tomislavu i Hrvoju. Redatelj i montažer imali su delikatan zadatak, no svejedno, njihov se rukopis vidi. Iz pedesetak sati materijala sastavili su 55-minutni film bez praznog hoda, zavidnog ritma i u kojem jednostavno nema 'viškova'. Poprilično 'sirov' i izravan, posve razumljiv i vrlo autentičan, dobrim dijelom možda baš i zbog tog gerilskog pristupa.

Odlučivši se za suradnju s iskusnim dokumentaristima, spomenutom braćom Mršić, scenaristom Davorom Šišmanovićem i producentom Damirom Terešakom. Robert Tomić Zuber je napravio veliku uslugu sebi, ali i nama gledateljima. Okružio se kvalitetnim suradnicima i to se isplatilo. No, ničega ne bi bilo da se kroz film nije odlučio suočiti s traumama vlastitog odrastanja. Na kraju je dobio željene odgovore, a hrvatskoj je kinematografiji dao vrlo dobar film.

Smrknuta pulska lica na kraju su dobila razlog za osmijeh.     
                

Još iz rubrike