Branko Belan
(15.09.1912., Postire na Braču - 04.05.1986, Zagreb) Branko Belan diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, te i doktorirao 1936. Godine 1946. počinje raditi na filmu kao član dramaturškog odjela Jadran filma, a od 1948. je redatelj. Režirao je dva cjelovečernja igrana filma i više kratkometražnih. U razdoblju od 1970.-1979. predaje na katedri za montažu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Objavio je nekoliko romana i knjiga pripovijedaka. Kao filmski publicist i teoretičar filma objavio je knjige o filmu Scenarij što i kako (Zagreb, 1960), Sjaj i bijeda filma (Zagreb, 1966) i Sintaksa i poetika filma (teorija montaže) (Zagreb, 1970). Bio je urednik u raznim filmskim časopisima. Belanovi radni dokumentarci nose sva obilježja poratne dokumentarističke produkcije (nepokolebiva vjera u mogućnost obnove porušene zemlje, patetičan spikerski komentar, naglašena glazbena pratnja itd.), no ti su filmovi u isto vrijeme i temeljito promišljeni, a svom predmetu nastoje svjedočiti informirano i filmski atraktivno, tako ostvaruju višeslojnu sliku svog vremena i filmskim zapisom i "povišenim" komentarima toga zapisa. Takav je i debitantski film Elektrifikacija (1948), a Tunolovci (1948) već pokazuju autorovu želju za osobnijim iskazom: iščekujući s ribarima ulov, Belanova je kamera promatračka, uočava naoko nevažne detalje, donosi i "neslužbeni" dokument, stoga su Tunolovci jedan od vrhova poratne hrvatske i tadašnje jugoslavenske dokumentaristike uopće. Na igranom filmu debitira 1954. filmom Koncert koji je potresna priča u kojoj čak ni oslobođenje zemlje ne može ublažiti tragediju pijanistice kojoj je sve pruženo u trenutku kada joj to više nije potrebno. Film je vrlo zanimljivo dramaturški organiziran: sadašnjost, 1945. godina dana je u okvirnoj priči, a u junakinjinim retrospektivnim pričama u četiri se epizode kronološki prikazuju središnji događaji iz njezina života, prva nas epizoda vraća u austrougarsku, slijede dvije u starojugaslavensku, a posljednja u endehašku stvarnost, zbog čega film ima karakter i povijesne panorame. Belanov nekonvencionalni dramaturški postupak i neuobičajeni pesimistički odnos prema sudbini pojedinca razlogom su podcjenjivanja tog djela u vrijeme njegova nastanka. Nakon uspjeha prekrajanog filma Pod sumnjom (1956) s tematikom iz Drugog svjetskog rata i NOB-a više ne dobiva priliku režirati igrane filmove. Stvara još nekoliko dokumentarnih filmova i sve se više bavi filmskom publicistikom, teorijom filma i pedagoškim radom.
Filmografija: Dobričina (1966. dokumentarni), Prozori Mediterana (1960. kratki igrani), Pod sumnjom (1956. igrani), Koncert (1954. igrani), Istarski puti (1953. dokumentarni), Ne spavaju svi noću (1951. dokumentarni), Ribari Jadrana (1948. dokumentarni), Elektrifikacija (1948.), Tunolovci (1948.).