Oktavijan Miletić
(Zagreb, 1. 10. 1902. – Zagreb, 17. 3. 1987.) Sin preporoditelja hrv. kazališta Stjepana Miletića. Od najranijeg djetinjstva zainteresiran za film, u 12. godini dobiva kino projektor. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Beč gdje postaje asistent - volonter film. redatelja H. Homme. Vrativši se u Zagreb, radi u trg, zastupništvu, 1926. kupuje Patheovu kameru za 9,5 mm film i počinje amaterski (pod firmom Oktavijan film) snimati kratke igrane filmove kao šale i dosjetke, odjeke aktualnog filmskog repertoara. Već u tim prvim ostvarenjima uočljiv je njegov osjećaj za snimateljski rad, te sklonost eksperimentiranju i parodiranju, čime nadilazi puki amaterski pristup mediju. Prvi uspjeh postiže filmom Na žalost samo san (1932) o pjesniku sanjaru kojem se miješaju zbilja i mašta, za koji dobiva nagradu na natječaju berlinskog "Photo Kino Verlaga". Slijede Amadeus Nicknagel (1932, nedovršen), Strah (1933), humoristička asocijacija na film M (1931) F. Langa, Poslovi konzula Dorgena (1933), varijacija na filmove strave nagrađena na smotri amat. filma u Parizu (predsjednik žirija bio je L. Lumiere), Zagreb u svjetlu velegrada (1934) u kojem podsmjehu izlaže mane građana, Faust (1934) parodija na ekspresionističke filmove (djela su nagrađena I. odnosno II. nagradom na sveslavenskom filmskom natječaju u Zagrebu), te Nocturno (1935), prikaz ljudi opsjednutih filmom strave nagrađen na festivalu u Veneciji (ujedno njegov posljednji film na 9,5 mm vrpci). U međuvremenu, radeći za zagrebački Zora film, uključuje se u profesionalnu filmsku proizvodnju, snima mnogobrojne namjenske filmove, obrazovne, putopisne, propagandne i sl. Na širokoj vrpci (35 mm) realizira i autorski Šešir (1937) koji podsjeća na filmove R. Claira, a smatra se prvim zvučnim filmom u nas. God. 1928. bio jedan od osnivača prvoga hrvatskoga kino kluba (tada sekcije kinoamatera) u Foto klubu Zagreb. Za vrijeme NDH redatelj je i snimatelj dugometražnog filma Lisinski (1944) melodramske biografije Ilirca i skladatelja prve hrvatske opere. Pred kraj rata 1945. sudjeluje u spašavanju filmske tehnike poduzeća Hrvatski slikopis. Najistaknutiji hrvatski filmski stvaralac predratnog razdoblja, jedan od pionira hrvatskog filma (zahvaljujući nadarenosti, iskustvu i autoritetu i jedan od tvoraca poratne kinematografije), vrstan snimatelj, 1947. dobiva počasno zvanje "novator". Nakon rata posvetio se uglavnom snimateljskom radu. Tako snima prvi film nove Jugoslavije Jasenovac (K. Hlavaty i G. Gavrin 1945, sa H. Ribarićem), a potom i prvi hrvatski igrani film Živjeće ovaj narod (N. Popović, 1947), za koji je nagrađen I. nagradom za kameru Komiteta za kulturu i umetnost u Beogradu. Slijede Bakonja fra Brne (F. Hanžeković, 1951), Koncert (B. Belan, 1954), Jubilej gospodina Ikla (V. Mimica, 1955) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957). Sa B. Marjanovićem 1948. korežirao je film Profesor Budalastov, posebno značajan jer je snimljen u samo jednom kadru (280 m). Prvi igrani film u boji koji je snimio bio je Carevo novo ruho (A. Babaja, 1961), svoju stilizaciju zahvaljuje i vrlo izražajnoj fotografiji u "visokom ključu". Od ostalih njegovih snimateljskih radova u boji ističu se dok. filmovi Boje sanjaju (1958) i Prokleti praznik (1958) D. Makavejeva te kratki igrani film Ženidba gospodina Marcipana (1963) V. Mimice. Istaknut snimatelj kratkometražnih filmova na festivalu u Beogradu nagrađen za ostvarenja u kratkom igranom filmu Crni kišobran (1969) E. Galića i vlastitom dok. filmu Juraj Dalmatinac (1977). Njegov zadnji filmski rad je dok. film Talijin trag (1978, i snimatelj) o hrvatskom kazalištu u razvoju od ponovnog buđenja sredinom XIX. stoljeća do intendanture S. Miletića. Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o film. odgoju TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma "Oktavijan" koja se dodjeljuje u više kategorija.