Fabijan Šovagović
Fil., kaz. i tv glumac (Ladimirevci, 4.1. 1932.): Iz zemljoradničke obitelji, rano se priklanja kazalištu (kao glumac i redatelj amat. družina u rodnom selu, potom u Osijeku). Diplomirao glumu (1957.) na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Isprva angažiran u zagrebačkomu Dramskom kazalištu, potom izmjenjuje slobodni status s angažmanima u HNK i Teatru u gostima, da bi se napokon vratio u Dramsko kazalište "Gavella". Brzo se potvrđuje kao jedan od najnadarenijih kaz. glumaca svoje generacije, podjednako sugestivan u klasičnomu (Shakespeare, Moliere, Držić) i modernom repertoaru (Beckett, Krleža), za što dobiva i brojne nagrade (npr. na Sterijinom pozorju). Na filmu debitira 1957. (Svoga tela gospodar F. Hanžekovića), ali redovitije počinje snimati (kao i na televiziji), postupno u sve većim ulogama, po prelasku u slobodan status potkraj 60-tih godina. Prve su mu zapažene uloge "seoskog mučenika" Jože Svetog u Brezi (A. Babaja, 1967.), frustriranog oca obitelji u komediji Imam dvije mame i dva tate (K. Golik, 1968.), ubojice u Događaju (V. Mimica, 1969.) i žrtve društveno-polit. okolnosti neposredno poratnog doba u Lisicama (K. Papić, 1969., Car Konstantin u Nišu). Kasnije zapažene gl. uloge tumači u filmovima Kuća (B. Žižić, 1975.), Seljačka buna 1573. (V. Mimica,1975., kao Matija Gubec), Ritam zločina (Z. Tadić, 1981., nagrađen u Portu, Hoću živjeti (M. Mikuljan 1982.), Hi-fi (V. Blaževski, 1987.) i dr., ali često prihvaća i (vrlo pamtljive) epizodne; tako je Zlatnom arenom za sporednu ulogu nagrađen u filmovima Novinar (F: Hadžić, 1979.), kao razočarani intelektualac koji se "ubija pićem", Ambasador (F. Hadžić, 1984.), kao "čovjek iz naroda" koji prijekorno promatra dekadenciju "crvene buržoazije, i Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989.), kao pijanac mučen grižnjom savjesti. Prema istoimenom vlastitomu kaz. komadu s autobiografskim elementima (o ratnim i poratnim godinama u slavonskom selu), rekordno izvođenom u DK "Gavella", napisao je scenarij za film Sokol ga nije volio (B: Šmit, 1988.), u kojem je glumio i glavnu ulogu; objavio je i knjigu Glumčevi zapisi (Zagreb 1979.). Glumio je i u više koproducijskih filmova (npr. Susreti sa značajnim ljudima, 1979., P. Brooka). Jedan od najzaposlenijih jugosl. glumaca 70-tih i 80-tih godina, vrlo je aktivan i na televiziji (oko 40 uloga u tv-dramama i serijama: npr. Kuda idu divlje svinje I: Hetricha, Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka, Velo misto J. Marušića te Vučjak E. Galića, i film Horvatov izbor, 1985.) Dvaput je nagrađen rep. Nagradom "Vladimir Nazor": za film. ulogu 1970., a za kazališnu 1982. godine. Osnovne su značajke Šovagovićeve glume izražajnost i svestranost. S jedne strane podjednako uvjerljivo tumači i pozitivne i negativne likove, no nikad "crno-bijele" (u zlima se naslućuje nekakva "viša pravda", dok dobri kao da teže samouništenju, a s druge podjednako uvjerljivo dočarava ljude iz najrazličitijih društv. slojeva (od pučana do intelektualaca), te tako uspješno izbjegava tipizaciju. Vrlo nadaren, istodobno je jedan od rijetkih jugosl. "glumaca-ličnosti" koji gledatelje uspjeva uvjeriti o bogatomu i jedinstvenomu unutrašnjem sadržaju, pa mu se stoga često povjeravaju uloge introverta i osobenjaka. Njegova djeca Anja i Filip Šovagović također su glumci; uz njih je igrao u Snu o ruži (Z. Tadić, 1986.), odn. u Životu sa stricem (K. Papić, 1988.). Ostale važnije uloge: Prometej s otoka Viševice (V. Mimica, 1965.); Ovčar (B: Tanović, 1971.); U gori raste zelen bor (A. Vrdoljak, 1971.); Makedonski dio pakla (V. Mimica, 1971.); Majstor i Margarita (A. Petrović, 1972.); Živjeti od ljubavi (K: Golik, 1973.); Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (K. Papić, 1973.); Deps (A. Vrdoljak, 1974.); Jad (K: Cenevski, 1975.); Četiri dana do smrti (M. Jokić, 1976.); Izbavitelj (K. Papić, 1976.); Ne naginji se van (B: Žižić, 1977.); Povratak (A. Vrdoljak, 1979.); Daj što daš (B. Žižić, 1979.); Dvije polovine srca (V: Hadžismajlović, 1982.); Mala pljačka vlaka (D. Šorak 1984.); I to će proći (N. Dizdarević, 1985.); Osuđeni ( Z. Tadić, 1987.); Na putu za Katangu ( Ž. Pavlović, 1987.).