Preskoči na sadržaj

Nikola Tanhofer

18 filmova 1949.–1971. Zagreb

(25.12.1926, Sesvete - 24.11.1998, Zagreb) Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao snimatelj debitira u filmu Branka Marjanovića Zastava (B. Marjanović, 1949), odmah dostigavši visoke svjetske standarde u pogledu filmske fotografije, osobito s obzirom na tretman svjetla, kompoziciju i uopće likovnost kadra. U Plavom devet (K. Golik, 1950, sa S. Zalarom) uspostavlja kontinuitet u atmosferi i optičkoj "vizuri" filma (iako se radnja zbiva na brojnim različitim lokacijama i interijerima i eksterijerima), a ističe se i vještom uporabom maketa. U Sinjem galebu (B. Bauer, 1953) kamera je posebno ekspresivan element, s obzirom na kompoziciju kadra, kutove snimanja, vrsno korištenje, stražnje projekcije i trikova (snimke na moru), te izgradnje atmosfere (prizori predvečerja). Prvi put u bivšoj jugoslavenskoj fotografiji se koristi stražnjom projekcijom. U tom razdoblju snima još igrane filmove Ciguli miguli (1952) i Opsada (1956 i koscenarist) B. Marjanovića, a kasnije i epizode V. Kljakovića i Antuna Vrdoljaka u omnibusu Ključ (1965). Dokazavši se kao jedan od najkompetentnijih snimatelja neposredno poratnog razdoblja, posvećuje se režiji, a snimateljski rad u tim filmovima prepušta drugima. Tanhofer kao redatelj debitira filmom Nije bilo uzalud (1957) s temom o borbi protiv zaostalosti u selu, koji među tadašnjim filmovima (još podosta indoktriniranim socrealizmom) odudara pojačanim naglaskom na privatnim problemima likova. Mnogi smatraju H-8 (1958) njegovim najuspjelijim filmom; film je u Puli nagrađen za režiju i kao film godine što je predstavljalo iznenađenje, jer je za favorita važio tal. redatelj G. de Santis (Cesta duga godinu dana), ta dramaturški i režijski iscizelirana priča o putnicima autobusa koji će doživjeti (unaprijed najavljenu) nesreću, nepogrešiva ritma i istinskog suspensa, vjerojatno je prvo doista efektno ostvarenje suvremene tematike u tadašnjoj državnoj kinematografiji. Slijede manje uspjeli Osma vrata (1959) akcijsko psihološka ratna drama i Sreća dolazi u devet (1961) prvi tadašnji cjelovečernji film fantastike. Nakon toga režira dva uspjelija, ali od kritike pomalo podcijenjena filma: akcijsko psihološku dramu Dvostruki obruč (1963) te Svanuće (1964) suvremene tematike, o emocionalno složenim odnosima malih ljudi. 1970. Tanhofer snima svoj zadnji film Bablje ljeto o zapletenim odnosima urbanih likova. U njemu je snimatelj iskazujući osobiti senzibilitet u uporabi boja, originalnost u toj tehnici, kao i visoku likovnu kulturu dokazuje i u kratkometražnom filmu Recital (1972) P. Krelje. Od 1969. na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju osniva Odsjek filmskog i televizijskog snimanja i bavi se pedagoškim radom. Objavio je vrlo zapaženu knjigu Filmska fotografija (Zagreb, 1981) o osnovama snimateljske tehnike, te funkciji i izgradnji svjetla na filmu, u kojoj vrsno povezuje tradiciju filmske fotografije s novim stremljenjima. Filmografij: Bablje ljeto (1970), Ključ (1965) (snimatelj), Svanuće (1964), Dvostruki obruč (1963), Sreća dolazi u 9 (1961), Osma vrata (1959), Klempo (1958), H-8 (1958), Nije bilo uzalud (1957), Opsada (1956) (snimatelj), Ogledalo (1955) (snimatelj), Sinji galeb (1953) (snimatelj), Ciguli Miguli (1952) (snimatelj), Plavi 9 (1950) (snimatelj), Zastava (1949) (snimatelj).