Sandra Antolić: DA SAM JA UČITELJICA
Osnovnoškolska djeca koja ostaju u cjelodnevnom boravku većinom se nakon nastave i ručka “odmaraju” gledajući sapunice. Učitelji sigurno neće nikada priznati da je jednostavnije uključiti razrednu “kutiju” i pustiti male želuce da uz seksualne probleme latinoamerikanaca probavljaju osliće i pomfrite.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Ritual rano poslijepodnevnog tv-vrijeđanja učeničke inteligencije u jednoj zagrebačkoj školi “smiona” je učiteljica (po cijenu da krivično odgovara budući je javno prikazivanje video kaseta zakonom zabranjeno) prekinula na neobičan način. VHS projekcijom “Djece raja” Majida Majidija.
Naši učenici nekoliko prvih minuta primjećuju da je jezik “drugi” (a ne engleski) rugajući se melodji iranskog, ali ih ubrzo zavode filmski junaci njihove dobi –siromašni brat i sestra – i lirske peripetije s njihovim jednim jedinim parom cipela u životu. Klinci s dvojbama “Nike ili Adidas”, “Reebok ili Puma” - bez ikakvih perceptivnih ili kulturoloških problema prihvaćaju drugačiju realnost i premda filmski mama i tata ne sjede na stolicama, nemaju televizor i ne žive u stanu ili kući s krovom, oni lako prepoznaju iste rečenice kojima se i njihovi roditelji ljute kad su “samo neodgovorna djeca” i kad zabrljaju, isti bratski dječji savez, i probleme odraslih da zarade novac. Uvučeni u jednostavni poetski realizam, projekciju napuštaju ganuti i čitav dan govore o filmu, prave se važni jer su ga gledali i prepričavaju ga svojim roditeljima i braći koja pak sutradan od svojih učitelja zahtijevaju da im prikažu “onaj film”. “Smiona” učiteljica postaje školska junakinja, a kaseta s “Djecom raja” počinje - kao kakvo blago- putovati po razrednim video plejerima.
A koliko tek takvih “iranskih filmskih blaga” baštini svjetska kinematografija i slave filmski A festivali, našem malom hrvatskom osnovnoškolcu ostat će trajno nedokučivo, jer ga roditelji većinom NEĆE odvesti na ovotjedni ciklus Majida Majidija u Kinoteci. Kao i “babayboomeri”, i njihovi nasljednici “X-ovci” su teškopotezni na ne-američkom filmu.
Ako mene pitate - “Djeca raja” su mi među “prvih pet najdražih” - na onoj mojoj privatnoj listi o kojoj nisam govorila kad su me za filmske favorite pitali za “Milu”, “Story” ili “Gloriju” budući nisam htjela biti “čudna” i “praviti se pametna” dok slikam svoje trendi sandale ili novi parfem.
Da, učiteljica je bila smionija.