Krešo Golik
(20.05.1922, Fužine - 20.09.1996, Zagreb) Nakon završene grafičke škole, sportski reporter na Radio-Zagrebu. Filmom se počinje baviti amaterski (u društvu Ivana Hetricha i Nikole Tanhofera), a zatim i profesionalno u novo osnovanom Jadran filmu. Debitira dokumentarnim prilogom Još jedan brod je zaplovio (1948), u sklopu Filmskog Pregleda (socijalističkih kino- vijesti). Njegov prvi igrani film, Plavi 9 (1950), prva je hrvatska tonska filmska komedija, ujedno i prvi film iz sportskog života. Zatim snima stiliziranu melodramu Djevojka i hrast (1955), gdje u dalmatinskom kamenjaru pokazuje svoje oduševljenje Figureoom i meksičkim romantičnim filmovima. Slučajnim otkrićem podatka da je za vrijeme rata, izbjegavajući fašističku mobilizaciju, objavljivao u časopisu neprijateljske vojske, izbija afera koja će mu namrijeti desetogodišnju pauzu i dugi staž pomoćnika režije. Pozornost javnosti ponovno privlači dokumentarnim filmom Od 3 do 22 (1966), Film je nagrađivan u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu. Igranom filmu se vraća kao zreo čovjek, vedar i precizan redatelj. Novi početak Kreše Golika zove se Imam dvije mame i dva tate (1968) film o potomcima i njihovim rastavljenim roditeljima. Svojim najmodernije režiranim filmom Golik je duhovito i jetko artikulirao sasvim ozbiljnu sliku dvaju obitelji koje se koprcaju u navali civilizacijskog modernizma, a povezane su djecom i bivšim brakom kao nekom nespretnom pupkovinom oko koje se svi spotiču. Odmah zatim režira svoj najslavniji film: Tko pjeva zlo ne misli (1970, Brončana arena za režiju na festivalu u Puli) s F. Majetićem, R. Bašićem, M. Oremović i M. Bohanec. Ova malograđanska ljubavna kronika s predratnog zagrebačkog gornjeg grada (scenarij Krešo Golik prema Majerovu Dnevniku malog Perice) urnebesno je smiješan film u kojem Golik teško odredivo miješa osudu i fascinaciju malograđanštinom. Ova glazbena komedija vjerojatno je najomiljeniji hrvatski film svih vremena.
Nakon 1971. Golik se "uozbiljuje" sa Živjeti od ljubavi (1972), maloj suvremenoj kronici o teškoćama mladog para, a TV filmovi Razmeđa (1973) i Pucanj (1977), (rađeni za TV Zagreb), realističkim postupkom prikazuju društvena previranja u suvremenom selu. Ljubica (1978) mali je film o gradskoj ženi gladnoj ljubavi.
Vila Orhideja (1988) ladanjska je aristokratska sanjarija s licima u kostimima iz dvadesetih. Hommage Duvivieru: potraga zrelog autora za svojim - stvarnim i filmskim - mladenačkim ljubavima. Golik je redatelj kultne tv serije Gruntovčani (1975, scenarij M. Kerstner). Glavna lica Gruntovčana Dudek (M. Sagner) i Regica (S. Bencet) postaju nacionalne ikone gorko-smiješne sudbine koja je svakom Hrvatu dodijelila dva neprijatelja: malu sredinu i vlastitu pasivnu prirodu. TV serija Dirigentni i Muzikaši, (1991.) nastavak je suradnje s velikim Mladenom Kerstnerom. Duh Gruntovčana se ovdje nastavlja drugim, sličnim, licima i mjestom radnje. Od 1979. Golik je predavao filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Preminuo je 1996 ne uspjevši pokrenuti produkciju dječjeg filma o medvjedićima iz Gorskog Kotara, svog rodnog kraja.
Filmografija: Dirigenti i mužikaši (1991) TV serija, Vila Orhideja (1988), Inspektor Vinko (1984) TV serija, Ljubica (1978), Pucanj (1977), Gruntovčani (1975) TV serija, Razmeđa (1973), Živjeti od ljubavi (1972), Diskrecija zajamčena (1972) TV drama, Tko pjeva zlo ne misli (1970), Imam dvije mame i dva tate (1968), 6 koraka … (do svjetskog rekorda) (1967) dokumentarni, Od 3 do 22 (1966) dokumentarni, Djevojka i hrast (1955), Plavi 9 (1950)