Preskoči na sadržaj
DHF 15

A sada i eksperimentalni film!

Hrvoje Pukšec


Četvrtak je prorijedio dokumentarne naslove, no ne ih i posve izgubio iz vida. Tri dokumentarca poslužila su kao uvod u dan koji je ponudio sve što ponuditi ima (u smislu predstavnika kategorija), no ipak se sve nekako vrtilo oko eksperimentalnog filma. Ništa čudno s obzirom na činjenicu da je devet, od strane Vlade Zrnića selektiranih, filmova sve što je ovogodišnje izdanje DHF – a ponudilo od eksperimentale. Ova autorski popularna (no recepcijski često baš suprotno) filmska grana nakon festivala 25 FPS i vrijednih pčelica u istoimenoj udruzi na sebe je svrgnula dodatnu pozornost. Nategnuto bi bilo ustvrditi kako su te okolnostu podigle kvalitetu 15. Dana, no da se ove godine u dobroj mjeri radi o, cjelovito gledano dobroj selekciji, uopće nema sumnje. Ipak, kako smo kronološki uvjetovani otvaramo s onim što je i prvo bilo na rasporedu.

Tomislav Žaja u filu Kriza Haidari pozabavio se gorko slatkom (s naglaskom na gorko) sudbinom Sahi Ahmeda Haidarija, afganistanskim političkim nepodobnikom kojeg je stjecaj okolnosti doveo u Hrvatsku pod zaštitu UNHCR-a. On čeka pozitivno rješenje molbe za azil u Nizozemskoj, zemlji koja je udomila njegovu suprugu i djecu. U ozračju hrvatske netrepeljivosti prema azilantima (mi kao da baš nikada nismo bili u ratu i nesreći) ovaj je film bitan za senzibiliziranje ali i urazumljivanje šire javnosti. Sam film pati od jednog nedostatka: redatelj-scenarist Žaja pod svaku cijenu želi iskoristiti što više snimljenog materijala. Dojam je kako se u montažnoj kanti za otpatke moralo više toga ostaviti. Ponavljanjima već prikazanog gubi se na dramatici, a to nužno vodi i do pada interesa. Dimenzija zanimljivosti kod sljedećeg filma, Poglavlje 29 nije upitna. Redatelj Tomislav Mršić i scenarist Nenad Obrenović snimili su aktualan, dinamičan i vrlo informativan film. Gotovo prema osnovnim načelima televizijskog novinarstva. Ništa čudno, HTV je producent Poglavlja 29 u kojem se vrlo plastično opisuje trenutno gospodarsko stanje u Hrvatskoj. I to s aspekta prezaduženosti građanstva podjednako kod banaka koliko i kod lihvara. Poseban je naglasak stavljen na institut jamstva, a kada sve zbrojimo i oduzmemo, Mršićev film bi se trebao prikazivati u svakoj hrvatskoj srednjoj školi. Zadnji dan. Prije podjele maturalne svjedodžbe. Naime, svaki je peti Hrvat prezadužen (kaže film). Za nijansu pretelevizično, no svejedno pamtljivo. Isto se ne može ustvrditi za Ode dućan Mire Brankovića. Lička sela, dućan na kotačima i situacija kojom se puno dublje moglo zagrabiti u socijalnu stvarnost poluzaboravljenog kraja. Ovako se u dobroj mjeri zadržalo tek na konstatiranju situacije i skiciranju problema (neimaština, alkoholizam, osamljenost).

A sada obećano! Vlado Zrnić nije dopustio da ga preplave samaritanski osjećaji kad je radio selekciju filmova i hvala mu na tome. Devet odabranih filmova u dobroj su mjeri uspjeli, intrigantni i dorađeni no ipak se nećemo pozabaviti svakim od njih. Razlozi su jednostavni: gledateljsko je iščitavanje eksperimentalnog filma kategorija koja zahtjeva podosta prostora. Projekciju je otvorio Autoportret Ivana Faktora u kojem umjetnik nakon Mannovog citata kreće u samosnimanje za koje je bila potrebna i liječnička pomoć. Sondirajući svoje tijelo dao je zanimljiv uvid u vlastitu, doslovce nutrinu, i pritom otkrio zanimljiv splet formi, oblika i životnu, pulsirajuću autinomnost djelića sebe. Staklena balerina Đure Gavrana posve je drugačiji film. U njemu autor pokušava otkriti granice medija kroz montažne postupke  stvaranja privida kontinuuma rotiranja staklene čaše. Jednostavno, izravno i efektno. Gdje je nestalo sto kuna najslabiji je od prikazanih radova. Marijan Crtalić snimio je minutu i pol dugu dosjetku i ništa više. Na jednominutnom festivalu film bi mogao proći kao dokumentaristička crtica. Zoogenu s druge strane ne nedostaje eksperimentalnih elemenata. Dan Oki poigrao se animalizmom kao sveprožimajućom religijskim opredjeljenjem filma koji na krilima potencijalne apsurdnosti genetskog inženjeringa otkriva (i stvara) zanimljive životinjske oblike. Kitoslon je jedno od stvorenja na kojima Oki iskušava svoje stvoriteljske kreacije. Mana koja bi se filmu mogla rigovoriti jest repetativnost. U čisto filmskom smislu Vladislav Knežević snimio je najuspjeliji film. Mikrokamera Relocateda koja razotkriva unutrašnjost snijega, kamena i različitih pojavnosti okoliša svojim zadiranjem gotovo da dopire do fraktalnih elemenata. Filmska kohezija postignuta je izbalansiranim odnosom glazbe i uvijek jednako ranomjernim i kontinuiranim pokretom kamere. Mudro filtriranje, naglašavanje i(li) gušenje svjetla daju filmu i aspekt vizualne uravnoteženosti i sveukupnu atmosferu meditativnog odnosno refleksivnog (ovisi o osobnim preferencama) putovanja. Dvije sobe, Shuma Striborova imao je priliku postati najefektnijim eksperimentalnim filmom festivala. Davor Mezak sažeo je odsječke najrazličitijih životnih situacija u simulaciju hektične svakodnevice prenapregnute medijskim slikama, gradskom jurnjavom, seksualnim frustracijama... Tempo, vrištuće boje, ton: sve je tu kako bi nas zatrpalo. Pravi osjetilno - asocijativni lunapark nakon smirenog i odmjerenog Relocateda. No lavine su snažne između ostalog i jer su kratke (ili to ide obrnuto...?). Svejedno, zamišljena poanta je ta da je Mezak baš poput Okija ili još ranije Žaje svoj film trebao za nijansu skratiti.   


Autoprtret, Ivan Faktor

Još iz rubrike