IGRANI I ANIMIRANI NASLOVI U NASTAVKU...
Četvrtak je bio dan ugodnih, igranih i animiranih, iznenađenja.
To se prije svega odnosi na film Ne pitaj kako, TV komediju redatelja i scenarista Lukasa Nole ( koscenarist: Mislav Brumec). Naime, taman kad smo navikli očekivati od Nole krajnju ozbiljnost i introspektivnost ( Nebo, sateliti), hermetičnost izraza ( Sami) ili morbidni eksperiment ( Krađa), razveselio nas je ležernim i pametnim poigravanjem hrvatskim kriminalnim miljeom ( narkomani, prostitutke, trafficking, pripadnici «izgubljene generacije»). Film započinje «ugodnim» naratorskim objašnjenjem ( uvijek «odmjeren, umjeren i provjeren za sve»: spiker Duško Čurlić) teške situacije bračnog para Saifa i Ive ( glume ih bračni par Bojana Gregorić Vejzović i Enes Vejzović ) koji unatoč neizmjernoj ljubavi, posvećenosti zadatku ( dugogodišnji tretmani umjetne oplodnje) i posvemašnjoj financijskoj potkovanosti ipak ne mogu ostvariti cilj koji većini dolazi tako spontano i nenadano; začeti dijete. Srećom, uvijek postoje dobre duše koje su za određenu cifru spremne pomoći dobrostojećem paru u kriznoj situaciji i ilegalnim putevima nabaviti «robu» znajući da postoji puno više parova kao što su narkomani Zorica i Draka ( Barbara Nola i Leon Lučev) koji bi za malu količinu droge ili novca prodali vlastito dijete. Stvari dodatno kompliciraju dva socijalno i osjetilno deprivirana dečka, koji nakon dana ( ili možda godina? ) provedenih u mraku sobe igrajući Playstation, provire na danje svjetlo u potrazi za hranom i dvije prostitutke ( posebno uspjelu ulogu ostvaruje mlada glumica Ana Begić glumeći «sponzorušu» gladnu estradne karijere) koje ukradu auto lokalnom moćniku, predsjedniku trećeligaškog mjesnog nogometnog kluba. Svi protagonisti susreću se u frenetičnoj potjeri autima sve dok ukradena beba «na kraju balade» ne doleti ( doslovce) u krilo brižnih naručitelja. Guy Ritchie-vski zaplet u tom dijelu film preleti iz realne u bizarno nadrealnu dimenziju. U nekim scenama autoironičan ( Zorica nadrogirana objašnjava mužu kako ne voli propagandne spotove o suzbijanju droga: «svi su usporeni, snimani plavim ili zelenim filterom» ), začinjen sa par duhovitih pop referenci ( dijete su nazvali Lili iako su ga zapravo htjeli nazvati Tiger Lily po kćerci preminule pop ikone, pjevača INXS-a Michaela Hutchinsa koja se zove Heavenly Hiraani Tiger Lily ) i dovoljno satirično orjentiran prema žarišnim društvenim problemima ( ali za razliku od mnogih hrvatskih filmova devedesetih bez zamarajuće apologetske ili moralno docirajuće pozicije), ovaj film Nolin je veliki odmak od prošlih tematskih preokupacija ( izmještanje pojedinca iz konteksta ). Savršeno osmišljen i izmišljen, gotovo «mitski» bračni par sa druge strane ekrana, redatelj opisuje simpatično- dirljivo- blesavo romantičnom pjesmom, preskačući tako žanrovske odrednice pomoću izvrsnog soundtracka koji su kao i u Nolinim prethodnim filmovima skladali Jure Ferina i Pavle Miholjević iz benda Svadbas . Uz Posljednju pričest ovaj film najveći je favorit DHF-a.
Osim sa filmom Buket, mladi redatelj i član žirija ovogodišnjeg Salona odbijenih, Petar Orešković sudjeluje u konkurenciji ove godine i sa 4-minutnim filmom U jednom trenutku. Snimljen u Motovunu ( pa stoga ne čudi što je narator Igor Mirković), dobitnik je nagrade za najbolji film nastao na motovunskoj filmskoj školi 2005. Kratki susret dvoje ljudi odvodi ih daleko..Ali isključivo u analizama, predviđanjima i mašti. U stvarnom životu upoznavanje je gotovo prije nego što je počelo dok nam je autor na celuloidnoj vrpci predočio cijelu potencijalnu dramu i zavrzlamu kao i u istoimenoj priči S.Mrožeka. Kratko i slatko.
Odmah u nastavku, kako se na vedrije teme nenaviknuta publika ne bi predozirala simpatičnim i bezbrižnim te pala u anafilaktički filmski šok, za prizemljenje i reality check pobrinuo se Damir Čućić sa filmom Stolac za ljuljanje.O ovom potresnom i tegobnom,nagrađivanom filmu koji je dosad obišao mnoge festivale, već smo pisali a i sam autor dao nam je uvid o filmu i temi izgubljene generacije «zaljuljanog» svijeta.
Bolno pitanje povratka i granica obradio je redatelj Marko Šantić u filmu Sretan put Nedime. Nedim umire od raka i zadnja želja mu je umrijeti kući, u Bosni. Brat Amir nastoji mu ispuniti želju ali zastaju na slovenskoj granici gdje ih mladi slovenski policajac ne pušta naprijed jer Nedim nema vizu za ulazak u Sloveniju. U jednoj vožnji bez riječi kroz tunel i jednoj kratkoj raspravi na granici, bez dodatnih objašnjavanja naziremo nepravdu kroz nemoćni bijes i (simboličko) tiho, konačno Nedimovo mirenje sa sudbinom.
Za ovogodišnji program neizbježna i radišna producentica Ivona Juka, pripremila je igrani uradak: Montaža-Razglednica iz Hrvatske. Luka Petrušić glumi filmski dvodimenzionalni lik zarobljen u reklamama konstantno podložnim promjenama i kapricioznim montažerskim zahvatima. Za razliku od filma Buket u kojem glumi mladića zasićenog stvarnim promašajima koji na kraju bježi u svijet mašte, u ovom filmu situacija je obratna, naime ovaj put bježi sa filmske trake u realnost. Tamo će, nažalost, ubrzo otkriti puno okrutnije stvari od grubih montažnih rezova te činjenicu da «stvarnost ponekad ne montiraju dobri montažeri».
U animiranoj konkurenciji pogledali smo film koji je nedavnu premijeru doživjeo u Broadway kinu u sklopu pregleda recentne koprodukcije Zagreb filma sa nezavisnim producentima. Uvršten je na program nadolazećeg Animafesta u programu «Umjetnost bez granica». Film je proizvela tvrtka Ars animata studio, a Zagreb film je preuzeo distribuciju i promociju filma. Teorija odraza nastao je u suradnji Zagreb filma s tvrtkom Diedrad.o.o. i u tom filmu Zagreb film sudjeluje od nastanka ideje. Film( tehnika: DVD, stop frame s digitalnim kolažiranjem i 3D animacija ) propituje moderne kanone ljepote, poigravajući se pritom sa šetnjom kroz istaknute radove koji se na određen način bave ljudskim tijelom. Monty Phyton-ovski odsijecajući dijelove tijela sa pojedinih slika, umjetnik kombinira i stvara frankensteinovske kreature muškarca i žene iskrivljeno «idealnih» proporcija.Redatelj Darko Bakližaistaknuti je autor srednje generacije i «stari» suradnik Zagreb filma.
Zatim smo imali priliku pogledati dva odlična proizvoda studia Kenges: Levijatan i Soldat. Nakon proslavljenog i višestruko nagrađivanog animiranog filma Plasticat, poznati konceptualni umjetnik Simon Bogojević Narath režirao je i montirao niz osobnih refleksija na djelo Thomasa Hobbesa, Levijatan iz 1651. Animatori Saša Budimir i Mario Kalogjera obavili su sjajan posao 3D i stop-motion animacije objekata i maketa uprizorujući uznemirujuću Narathovu viziju. Sivi dim kulja iz derutnih zidina i nastanjuje sadašnjost golim, euforičnim izmučenim tijelima. Ta tijela ubrzo formiraju spodobu koja kao i istrzani ali uvijek namjenski nasmiješeni ljudi, ispituje odnose identiteta, moći, vlasti i države. Kreativni kaos koji utiskuje snažne vizualne impresije bez jasne forme, uskoro u filmu poprima čvrste obrise. U propitivanju specifičnih društvenih ugovora progovara i redatelj David Peroš Bonnot u filmu Soldat u kojem sudjeluje Kenges ekipa: Narath djeluje kao supervizor a Budimir kao animator.U stop motion animaciji maketa leži simbolična priča o postavljanju kipa vojnika na glavni trg. Spomenik vojnika se budi, pati od PTSP-a i vidi prijetnju u civilnom društvu koje ga je postavilo. Društvo i vojne institucije ne toleriraju takvu anomaliju i ubrzo ga uklanjaju.
U nastavku, koji je ponudio četiri jednominutne minijature, gledali smo dva filma autora Ivana Klepaca u produkciji Otompotom-a.U eksperimentalnoj priči Kvačovjek, nagrađenoj prvim mjestom na reviji 60 sekundi hrvatskog filma, uz ljude koji naopako vise obješeni na štriku i interijer stana, u filmu se izmjenjuju nijemi, na ekranu ispisani dijalozi nepostojećih aktera.Ovaj film suptilna je i neobična priča o rastanku i samoći.Drugi film istog autora pod nazivom Matovilka zgodan je prikaz suprotstavljenih likova u borbi za ambivalentnu ljudsku dušu na razmeđi dobra i zla.
Zatim je uslijedio nastavak nagrađenog Flof-a ( treće mjesto na spomenutoj reviji i posebno priznanje žirija na prošlogodišnjem Animafestu), Flof 2, redatelja, scenarista, animatora i montažera Saše Zeca. Problemi nacrtanog skakača koji želi skočiti u bazen sa skakaonice nastavljaju se kao i u prvom dijelu. Bazen nestaje, skakaonica se smanjuje, perspektiva crteža mijenja, u svakom slučaju mali skakač svaki put ostaje spriječen u izvedbi skoka. Četvrti u nizu jednominutnih filmova, Treća smjena, autora Jurice Starešinčića jednostavna je, nedvosmislena ali i nezanimljiva animacija o kasnonoćnom ispijanju piva pretvorenom u fizički obračun. U programu su se našla i dva manje sadržajno i izvedbeno zanimljiva naslova: Brenkuja, Vanje Maračića i V, Silvana Perožića. Ali bolje završimo ovaj pregled sa isticanjem jednog od favorita u animiranoj konkurenciji: filma Oko, Krešimira Zimonića. Ovaj animirani, apstraktni putopis ulica grada Zagreba animirao je u produkciji Udruge divlje oko cijeli niz animatora a krajnji rezultat koliko god eklektičan, ipak je ujednačene kvalitete. Koja je uistinu impresivna. Autori sanjaju dijelove grada iscrtavajući i bojeći ih posebnom imaginacijom, nakon čega Zimonić vješto slaže dijelove te dočarava gledatelju mjestimice melankoličnu a dijelom realističnu, zasebnim kockicama složenu, povijest grada Z.