Dokumentarni zaključak
Posljednja dva dana ovogodišnjeg izdanja DHF-a na raspored su dovela jedanaest naslova, no sada kad znamo da je Ivona Juka trijumfirala svojim Šta sa sobom preko dana jasno je kako nije bilo velikih kvalitativnih iznenađenja. Svejedno, i na tom festivalskom izmaku imali smo priliku pogledati nekoliko vrlo zanimljvih naslova. Kako je već uvriježeno predstavit ćemo ih redoslijedom kojim su i prikazivani.
Petak je otvoren filmom Balerina i astronaut Martine Globočnik. Dvije mlade žene odlučuju napraviti televizijsku emisiju, a usput i snimiti film iz ladice 'making of'. Da odmah otklonimo svaku dvojbu: emisija nikada nije zaživjela, a film kao ostatak projekta nije ni po čemu ostao u duljem sjećanju. Vjerojatno iz razloga što za uspjelji projekt nije dovoljna samo žarka želja; potrebna je barem poneka jasno artikulirana ideja. Emisija im nije imala ideju (osim ako maglovite tlapnje danas tako izgledaju), a film je na kraju postao tek hrpa nalijepljenih materijala... Renata Srečić u svojem Na semen imala je jasnu ideju. Otići jedog četvrtka na sesvetski sajam i pohvatati zanimljive prizore. Svatko tko je ijednom bio na bilo kakvom sajmu zna kako to i nije pretežak zadatak. Blato skoro pa do koljena, sirotinja koja kupuje od malo manje sirotinje, lepinje i kobasice. Malo više ambicija autorici-debitantici vjerojatno bi donjelo i bolji film, no i ovako je pokazala da bi u budućnosti mogla imati zapaženih radova. Da smijeh nije nemoguć u dokumentarnom filmu pokazao nam je Ištvan Filaković. Pauk s druge strane prozora dao je pogled na vjerojatno najomraženije ljude grada Zagreba iz njihovog aspekta. Kako izgleda radni dan ljudi koji se brinu da automobili budu parkirani na odgovarajuća mjesta i što pri tom sve ne čuju i ne vide pokazao nam je Filakovićev film. Zabavan no i tehnički pomalo traljavo odrađen – u više navrata mogli smo vidjeti kako jedna kamera snima drugu... Za ozbiljnije domete takvo što je nedopustivo (ako nije koncept, naravno). Prvi blok filmova zaključio je Ivan Faktor filmom koji je dokumentaran koliko i eksperimentlan. Nema objašnjavanja, samo Željko Jerman i izvadci iz njegovog života. Ako ništa naučili smo da je poznati hrvatski umjetnik, a u posljednje vrijeme i kolumnist, 'maher za pranje suđa'.
Ljiljana Šišmanović je na trenutak postala zvijezda večeri. Polusestra je solidan, vrlo intiman film kojim je posve razotkrila tajne svoje obitelji. U potragu za polusestrom krenula je naoružana filmskom ekipom i snimila dirljiv naslov koji je svojom neposrednošću lako našao put do publike. Ono što joj se eventualno može zamjeriti jest sam kraj kada se ta proširena obitelj našla za zajedničkim stolom. Nema kadriranja pronađene polusestre i nema pravog poniranja u njene emocije. Emocije nam te večeri ipak nisu uskraćene, dapače. Čardak i na nebu i na zemlji Tomislava Mršića pokazao nam je koliko kora od banane život može pojedincu baciti pod noge. Istodobno i koliko se tih posrtanja snagom duha i volje može kompenzirati. Doslvoce junak filma je Draško Regul, čovjek koji je preživio tri moždana udara i neokrnjene svijesti ostao zatočenik svog ne više funcionalnog tijela. Iznimno iskren i u svim nesrećama vrlo optimističan film – nimalo ne čudi da je upravo on odnio nagradu Glasa koncila Zlatna uljanica. Posebno se mudrom pokazala odluka redatelja Mršića da se Draško ne prikaže samo kao objekt filma. Posredstvom titla on komunicira s nama i time postaje snažan subjekt ali i kohezivan element koji nam neposredno daje do znanja kako je biti u njegovoj koži. Eto objašnjenja zašto je Ljiljana šišmanović samo na trenutak bila zvijezda večeri...
Nakon Čardaka u smislu kvalitete kola su krenula nizbrdo. Silvio Mirošničenko odlično je krenuo ne putem se posve izgubio. Ono što je u prvim minutama izgledalo kao zanimljiv dokumentarac o vlakovođi pretvorilo se u produbljivanje sudbinskih obrata iz crne kronike. Vlakovođa s početka više se nije pojavio, no jest šesteročlana obitelj koja je izgubila majku u udesu s nesretnim vlakovođom. I opet sve prepuno emocija, no s jednom razlikom: prethodni redatelji na njima nisu inzistirali kao Mirošničenko. Na trenutke (djeca zamišljaju kako prugom ide njihova mrtva majka) film čak skreće i u pravcu patetike. A s tom nemilom patetikom Glorijana Ševerdija je također koketirala. Njen film Ono što ostavljamo po putu prati gastarbajtersku obitelj na svom povratku u domovinu. Trideset i pet godina proveli su u Njemačkoj, a sada natrag u Hrvatsku. Šezdeset minuta za taj dokumntarni naslov jednostavno je previše. Tim više što se zagrebuckalo po podosta toga, a na kraju isporučilo samo najnužnije. U tehničkom smislu također je bilo podosta problema. Ukoliko neke snimke nisu uspjele onda ih se jednostavno ostavlja po strani a nedostaci se maskiraju rješenjima koja nisu upisana u knjigu snimanja. Pomalo je neobjašnjivo kako se usred filma mogu naći potpuno negledljivi dijelovi koji su snimani s očigledno pokvarenom kamerom. Za kraj tog petka pripremljen nam je bio novi film Gorana Devića. Nakon Uvoznih vrana očekivanja su bila velika, no Deviću nije pošlo za rukom snimiti jednako uspješno djelo. Rastrgan između želje da portretira svoj Sisak, ali i da baci svjetlo na misteriozno ubojstvo s početka devedesetih, ostao je u svojevrsnom rascjepu. Očigledan je problem filma da se poginule Ljubice Solar malo tko sjeća (ili možda: malo tko želi sjećati). U pomanjkanju sugovornika veći je naglasak stavljen na definiranje svog grada (a posredno i sebe) čime se ruši koncept reciprociteta s kojim je film započet. Ono što iza Devićevog filma ostaje jest vrlo dobra kamera Jure Černeca. Malo koji film se može pohvaliti tako dobrim noćnim snimkama.
Posljednja dva naslova pristigla su u subotu, nekoliko sati prije proglašenja laureata. Gotovo prazno kino čekalo je posjetitelje koji tek trebaju doći, a kad se podvuče crta izostali nisu puno ni propustili. Vanja Juranić u filmi Vidi mene dokazala je svoj talent u snimanju namjenskih filmova. Naime, Vidi mene je u biti kompilacija poludokumentarnih crtica o osam različitih udruga koje se bave promicanjem ljudskih prava i uopće jačanjem našeg civilnog društva. Socijalno osvješten film, no i film koji je promašio kategoriju: među namjenskim filmovima sigurno bi ostao upamćeniji nego što će ostati među dokumentarnima. Posljednji dokumntarac Dana bio je Ritam rok plemena Bernardina Modrića. Iznimno zanimljiva i atraktivna tema (riječka rock scena od šezdesetih do danas), no poražavajuća realizacija. Kamera kojoj je zoom gotovo konstantno bio pritisnut (a pri tom se i hodalo), konfuzno izmontirano (na početku Riječane pratimo u kronološkom slijedu, a kasnije u stilskom) i na poslijetku pretendeciozno napisan scenarij. Scenarist Koraljko Pasarić pokazao nam je kako ne treba pisati za film (ako se već poseže za naratorom). Kritičarski vokabular u ustima očiglednog zaljubljenika. Nema odmaka, nema gradacije i na kraju: nema smisla. Riječka rock scena zaslužila je puno profesionalniji film no što ga je doblia; tim više što arhivskih materijala doista ne nedostaje.