Andrej Korovljev: "U Hrvatskoj ispada da je glazbeni spot nužno zlo"
Redatelji koji u svojem opusu uglavnom rade reklame i glazbene spotove nisu široj javnosti poznati poput onih iz svijeta igranih ili dokumentarnih filmova, no istodobno imaju najveću moguću gledanost. Svakoga dana njihove radove gledaju stotine tisuća gledatelja a da i ne znaju tko ih je snimio. Reklamna je industrija u Hrvatskoj posljednjih godina dosegnula uistinu visoku razinu, a domaća nam se kinematografija nikako ne može riješiti upravo dječjih bolesti. Kratki igrani filmovi kod nas primjerice kao da i ne postoje, a upravo su oni najbolja preporuka za dobivanje prilike u dugom metru.
Andrej Korovljev, redatelj čiji se reklamni spotovi, osim na hrvatskim televizijama vrte i na CNN-u (Experience The Wild Beauty), spotovi su mu puštani na MTV-u (Otjeraj me, Ramirez) i koji je Porinom, Zlatnom kooglom i Oktavijanom nagrađen za jedan od najpamtljivijih hrvatskih glazbenih spotova posljednjih godina (Pržiii, Edo Maajka) odličan je sugovornik za ovo ne pretjerano poznato područje filmskog djelovanja. Korovljev je 2000. godine na Danima hrvatskog filma za dokumentarac Godine hrđe dobio Oktavijana za najbolji dokumentarni film, nezaobilazan je kotačić organizacije Motovunskog Filmskog Festivala i jedan je od najcjenjenijih hrvatskih 'reklamnih' redatelja.
FILM.HR: Produkcija reklama čini se da je najrazvijenija produkcija u Hrvatskoj. Koliko se prosječno snimi reklama mjesečno?
A. KOROVLJEV: Vrlo vjerojatno je najrazvijenija, ako pod terminom "produkcija" podrazumijevamo stvaranje audio-vizualnog djela komercijalne namjene bilo koje forme (igrani film, spot, TV reklama) izvedene u profesionalnim uvjetima, opremom i ljudstvom. Koliko se amaterskih uradaka snimi pretpostavljam da je za ovo pitanje irelevantno. Televizijske reklame uvjerljivo zauzimaju prvu poziciju i tome se ne treba čuditi jer je naše tržište u razvoju gdje su tvrtke tek nedavno uočile (otprilike unatrag desetak godina) važnost estetike, dizajna, a poneki i sadržaja u marketingu. Sjetimo se samo kako su izgledale reklame 80-tih i 90-tih, a kako izgledaju sada. Tržište je postalo iznimno konkurentno, a u post-modernističkom konzumerizmu mediji igraju najbitniju ulogu hoće li netko opstati u tržišnoj borbi ili ne. Formula je jednostavna: svatko tko se hoće pozicionirati kao brand mora imati kvalitetnu i široku medijsku zastupljenost, zato je i visoko-budžetnih televizijskih reklama sve više.
FILM.HR: Ima li dovoljno stručnjaka za toliko posla? Pored svih tv serija, programa, filmova ima li dovoljno ljudi za sve to (redatelja, snimatelja, tonaca…)?
A. KOROVLJEV: Ja iskreno mislim da ima. Istina je da velike produkcije teško ulaze u rizik uzeti neafirmirano ime bez većeg iskustva jer se ipak radi o velikim budžetima i visokim očekivanjima pa se faktor rizika pokušava svesti na što manju mjeru, ali sasvim sam siguran da i među mlađim generacijama ima dovoljno talenata kojima bi trebalo pružiti priliku makar na manje skupim projektima.
FILM.HR: Kako izgleda snimanje prosječno skupe reklame, koliko traje priprema, snimanje i postprodukcija? Za koliko (vremenski i materijalno) nastaje reklama?
A. KOROVLJEV: Ne postoji pravilo, sve ovisi o zahtjevnosti projekta, budžetu i zadanim rokovima. Nekad za pred-produkciju studiozno potrošimo dva tjedna, tako da samo snimanje predstavlja čistu i besprijekornu realizaciju. S druge strane ponekad, što zbog stiske u rokovima, što zbog financijskih ograničenja, pripreme traju svega nekoliko dana pa se veliki dio kreativnih elemenata slaže na samom setu što pretvara snimanje u tešku industriju. Na kraju svaki projekt, radio se na ovakav ili onakav način, ispuni očekivanja. Nikad mi se nije dogodilo da mi klijent ili agencija odbiju reklamu.
Što se tiče samog seta TV reklame on izgleda identično filmskom setu. Obuhvaćene su sve grane filmske proizvodnje (rasvjeta, scena, scenografija, kostimografija, šminka…), snima se uglavnom filmskim 35 mm ili HD kamerama, a snimanja u prosjeku traju 1-2 dana dok post-produkcija (montaža, telekino, obrada slike, specijalni efekti, animacija i tonska obrada) znatno dulje, u nekim slučajevima i do mjesec dana. Što se budžeta tiče i tu postoje velike oscilacije, ali koliko je to na papiru tu ne mogu dati odgovor jer se ne bavim produkcijom.
Experience The Wild Beauty
FILM.HR: U posljednje vrijeme dosta surađuješ i s producentskim kućama izvan Hrvatske. Kakvo je stanje tržišta vani, koliko su traženi hrvatski redatelji?
A. KOROVLJEV: Ove godine radio sam u Makedoniji i Crnoj Gori gdje su puno manja i novija tržišta pa s time i manje iskusnih ljudi iz reklamne industrije. Tu ne govorim samo o redateljima i direktorima fotografije već i o samim agencijama. Dok u Hrvatskoj ima na desetine marketinških agencija u manjim tržištima je svega nekolicina pa su ljudi s mnoštvom reklama iza sebe itekako dobrodošli. Tamo gdje sam ja radio produkcijski uvjeti bili su vrlo dobri jer, ne zaboravimo, svaka republika u doba Jugoslavije imala je svoje filmske produkcijske kuće, studije i profesionalce. Nešto od toga je ostalo, nešto je i novo izgrađeno privatnim sredstvima, a zanat i iskustvo tradicionalno se generacijski prenose u praksi na setovima. Sve u svemu imao sam izuzetna iskustva, sklopio poslovne i privatne kontakte, izguštao nacionalne kuhinje te s nestrpljenjem iščekujem nove pozive.
FILM.HR: Što te najviše smeta kod domaćih reklama? U predizbornoj kampanji nagledali smo se svakakvih…
A. KOROVLJEV: Da budem iskren, ja se puno više palim na sadržaj nego na formu u TV reklamama. Veliki sam fan skandinavske škole gdje je ideja Bog, a estetika je isključivo u njenoj službi. Kod nas još uvijek prevladavaju klišeji i podilaženje potrošaču umjesto dobre priče. Dobar geg, veliki obrat na kraju reklame, dramatizirane životne situacije, catchy situacije - to čini esenciju dobre priče. Osmisliti tako nešto u 30 sekundi je virtuoznost i umjetnost. Svatko tko posjeduje fotografsko znanje može snimiti vizualno dojmljiv kadar sirnog namaza na kruhu ili dvoje mladih na Bundeku u slow motion zagrljaju, ali ispričati priču o proizvodu bez da ga i jedanput pokažeš, a da svi to zapamte i pričaju baš o toj reklami u bircevima to je bravura. Za ilustraciju evo jednog primjera, radi se o (naravno) nordijskoj reklami: U sportskoj dvorani lokalno folklorno društvo pleše nekakav apsurdni skandinavski ples gdje žene drže podignute štapove dok ih muškarci s visoko uzdignutim nogama preskaču. Sve je snimljeno u jednom kadru i izgleda poput amaterske snimke takmičenja u folkloru snimljenog od strane nekog od rodbine izvođača. U jednom trenutku jedan od muškaraca malo previše odskoči i zvekne ženu nogom po ustima. Sve staje u dvorani, tišina, muk, žena je na podu, drži se za usta i nešto bolno mumlja. Rez na crno, slogan: "No teeth, no problem! The smoothest chocolate in Sweden!" (Nema zubi, nema problema, najmekša čokolada u Švedskoj!). Slijedi ime proizvoda i kraj. Probaj zamisliti da ja dođem s ovakvom idejom u Kraš, pa strpali bi me u Vrapče! Vjeruj mi, imam cijelu bilježnicu ideja za svakojake reklame, ali ih nikad nikome nisam ponudio jer mislim da vrijeme još u nas nije sazrjelo, još uvijek je previše kompromisa, političke korektnosti, straha i autocenzure. Nadam se boljim vremenima.
Pržiii
FILM.HR: Snimio si i Porinom nagrađeni spot za Edu Maajku, za njegovu stvar Pržiii. Kod glazbenih spotova situacija je posve drugačija od reklama, ne snima se previše, zar ne?
A. KOROVLJEV: Pa vidiš ja upravo mislim suprotno! Snima se previše, ali svega i svačega! Okreni malo npr CMC - pa tu je sve isto! Da staviš ton na mute mislio bi da gledaš jedan te isti spot cijeli dan. Po mojoj procjeni u hrvatskoj se godišnje snimi pet do deset glazbenih spotova. Ono gdje se netko migolji i asinkrono otvara usta pred objektivom u tri plana i dva rakursa ne smatram spotom. Onu nekolicinu maštovitih uradaka koju možemo s punim pravom nazivati spotom radi svega nekolicina entuzijasta i to u poluvremenu od komercijalnih poslova kada osjećaju potrebu da se kreativno ispucaju (kod spotova redatelj ima potpunu kreativnu slobodu jer sam piše i scenarij) i to većinom za glazbu koju i osobno slušaju. U glazbenoj industriji, jednostavno, nema novca. Band ili izdavačka kuća na jedvite jade namaknu budžet od prodaje Cd-a za proizvodnju srednjebudžetnog spota (kod nas 3000-5000 Eur). Unutar takvog budžeta producent isplati tehniku i ljude i ne ostane mu ni kuna. Zato i nema producenata koji se bave glazbenim spotovima. A još kad tome dodamo i činjenicu da se ti spotovi ne vrte na majorima (zemaljske TV) jer nema specijaliziranih glazbenih emisija poput nekadašnjeg Hit-depoa, već samo na lokalnim postajama i kablovskoj TV koje gleda 0,8% stanovnika ispadne da je glazbeni spot ništa drugo nego nužno zlo. Nužno zlo koje ipak treba pošto poto snimiti pa se za 1000 Eura uzme kamera i foto rasvjeta, nađe se nečiji birc (čiji gazda doda još 200 Eur da mu se ime birtije bar dva puta pokaže u spotu) i drmaj brale, netko će ga pustiti jer nemaju što drugog za vrtiti. Nije teško zaključiti zašto je stanje bijedno.
FILM.HR: Koliko znači nagrada poput Porina? Jesi li zbog te staklene statue dobio više poslovnih ponuda? Kako vidiš danas stvari, s odmakom od nekoliko godina?
A. KOROVLJEV: Na ovo ću ti odgovoriti citatom Ede Maajke: "Dobio sam i Davorin i Porin, teški su pravo, nema ništa para samo željezo i staklo". Nikakvih ja specijalnih ponuda nisam dobio na račun Porina niti bilo koje druge nagrade. To je samo neka vrsta statusnog simbola, simulacije nečega što u normalnom svijetu posjeduje neku težinu i otvara vrata jer te nagrade su strukovne, a ne one dodijeljene po SMS-ovima gledatelja i čitatelja. Tko se kod nas okoristio od Porina, Oktavijana, Arena itd? Ja ne znam nikoga, ali znam da bi trebalo.
Godine hrđe
FILM.HR: Mnogi pamte tvoj dokumentarac Godine hrđe, imaš li u planu kakav filmski projekt?
A. KOROVLJEV: Upravo dovršavam dva scenarija za kratkometražne igrane filmove koje ću predati na ovogodišnje natječaje. Nadam se da će bar jedan proći da se malo vratim u formu.
FILM.HR: Bojiš li se prevelikog udaljavanja od samog filma? Može li se u motivacijskom smislu zauvijek snimati kratka, posve komercijalna forma?
A. KOROVLJEV: Vjerujem da može, ali isključivo ako si autor, dakle ako pišeš ideju, razvijaš je u formu i realiziraš. U Švedskoj postoji jedna producentska kuća imenom Traktor koja funkcionira i kao agencija jer sami redatelji znaju često biti i copywrighteri (scenaristi) svojih reklama. Napravili su nevjerojatnih stvari. Na takav način se može. Ne bojim se udaljavanja od filma jer to je ono zbog čega sam se počeo baviti režijom.
Otjeraj me
FILM.HR: Zašto se u Hrvatskoj ne snimaju kratki igrani filmovi? Na Danima hrvatskog filma u pravilu se vrte samo dokumentarni i eksperimentalni naslovi. Nije li upravo kratki metar idealan za ulazak u dugi? Ili je jednostavno puno lakše snimiti dokumentarac, odnosno eksperimentalan film?
A. KOROVLJEV: Točno je to što kažeš, kratki film je idealan za ulazak u dugi. Tisuće i tisuće redatelja iz cijelog svijeta su na taj način dobili priliku za debitantski dugometražni. Svi tako rade, cijeli svijet pa i naši susjedi. Evo primjera Ahmed Imamović iz BiH koji je dobio Felixa za kratki 10 minuta i odmah ušao u dugometražni ili Stefan Arsenijević iz Srbije također Felixa i nominaciju za Oskara za Atorziju i sada upravo završava dugometražni, postoji još bezbroj primjera, ali kako je kod nas sve postavljeno naglavačke tako je i ova priča oko kratkog filma. Deset godina radim kao izbornik kratkog filma na Motovunskom filmskom festivalu, pogledao sam tisuće shortsa i vidio izuzetnih ostvarenja, remek dijela produkcija od Botswane do Finske. Kategoriju kratkog filma na MFF uveli smo kako bi ukazali na zapostavljenost kratke forme u Hrvatskoj, kako produkcijske tako i prikazivačke i nije se baš puno toga promijenilo u deset godina, koliko ja primjećujem. Osim festivala (Tabor, ZFF, Dox…) koji sa velikim žarom i ljubavlju prikazuju kratke, ostalo je jedno veliko ništa! Dok sam živio i studirao u Londonu išao sam barem tri puta tjedno u kino i mogu ti reći da se čak i u mainstream kinima na West Endu, istina ne ispred svih projekcija, ali vrlo često promoviraju upravo kratki filmovi umjesto reklama i ljigave samopromocije kina u kojem već sjediš i gdje si već ostavio novac za film i kokice. Što se tiče produkcije kratkih filmova nešto novca postoji (Ministarstvo kulture, grad, županija), ali to je sve skupa nedovoljno jer čak i ako snimiš kratki igrani nemaš ga gdje vrtiti osim na festivalima. Čak niti televizije ne razmišljaju o tome, što je suludo jer za mali novac napuniš program kvalitetnim stvarima koji i ne moraju biti samo za filmofile. Isto stoje stvari sa dokumentarnim i eksperimentalnim filmom u Hrvatskoj: samo festivali i na kapaljku televizija.