Polusestra
Činilo mi se da ću stvarnu priču koja me intrigira lakše sagledati posredno – oblikujući je u film.
Premijera filma Polusestra, redateljice Ljiljane Šišmanović, bila je ugodno iznenađenje ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Ovaj dokumentarac uspio je publiku rastužiti i nasmijati, plijeneći dozom iskrenosti i iznenađujućom lakoćom prikazivanja i otkrivanja inače neugodnih obiteljskih istina.Uradak slatko-gorkog okusa zasjenio je ostale domaće kandidate, a Ljiljana Šišmanović opisuje kako se snalazila na tom specifičnom obiteljskom putovanju.
Film.hr: Što se kod vas pojavilo prvo, potreba za pronalaženjem polusestre ili ideja o snimanju samog tog procesa? Kako ste se odlučili za snimanje dokumentarca o toj temi?
Činjenica da negdje živi osoba s kojom sam u krvnom srodstvu, a nikada je nisam vidjela, godinama je prisutna u mojoj svijesti. Potreba za upoznavanjem javljala se na mahove i bivala potisnuta svakodnevicom. U jednom trenutku ju je splet obiteljskih okolnosti ponovno dozvao na površinu, pa sam tako donijela odluku da raščistim neke nejasne priče. Činilo mi se da ću stvarnu priču koja me intrigira lakše sagledati posredno – oblikujući je u film. Sjela sam, napisala sinopsis i scenarij u trećem licu i prijavila na Natječaj Ministarstva kulture za filmsku proizvodnju. Osim nekoliko najbližih mi osoba, nitko nije znao o čemu bi film trebao biti. Kad je sve «prošlo» na Natječaju, producent filma Damir Terešak pitao me poznajem li dovoljno dobro tu obitelj i hoće li oni, s obzirom na delikatnost teme uopće pristati na snimanje. Tek sam mu tada rekla da je riječ o mojoj vlastitoj obitelji. Obveza da snimim film bila je i formalni argument za potragu kojoj se mama i tata nisu više mogli suprotstaviti.
Film.hr: Možete li opisati tijek snimanja i kako ste se osjećali otkrivajući detalje vezane uz vašu obitelj?
Meni je svako snimanje omamljujuća mješavina užitka i strepnje, napetosti i ravnodušnosti, malodušnosti i ushićenja. Precizna provedba isplaniranog i čudesno otimanje nepredviđenog. Jedino čime sam zatekla samu sebe bila je moja reakcija nakon prvog telefonskog razgovora sa Sanjom. Tijekom razgovora je «papirnata polusestra» iz rješenja o povišenju alimentacije postala stvarna osoba. To je bilo prvo pravo suočavanje s istinom za kojom sam tragala i puknulo me. Rasplakala sam se, Vedran i Ivica su bili tihi i strpljivi, na moj su zahtjev isključili kameru i mikroport, a kad sam ispuhala i obrisala nos, krenuli smo dalje.
Film.hr: Koliko dugo je trajalo samo snimanje?
Ne znam točno, termini su bili raštrkani od kraja rujna do početka prosinca...mislim da smo ukupno snimali desetak dana.
Film.hr: Iako je riječ o ozbiljnoj temi suočavanja sa obiteljskim demonima iz prošlosti, krajnji efekt filma je duhovito ostvarenje koje zrači kreativnom ležernošću.Da li je za takvu dozu nepretencioznosti zapravo puno toga žrtvovano?
Kažu da je ljude lakše rasplakati nego nasmijati. Meni je jako drago što se publika tijekom premijere na Zagrebdoxu često i glasno smijala, ali mi je jednako drago što je film mnoge i rasplakao. Volim onu Einsteinovu «sve je relativno, samo je vrijeme apsolutno», pa sam cijelu tu složenu obiteljsku situaciju nastojala vidjeti iz «perspektive vječnosti» i to očište prikazati u filmu i publici i protagonistima. I njima je to bilo smiješno, što je najbolji dokaz da smo dovoljno odrasli prihvatiti vlastitu prošlost bez mučnine i krenuti dalje - u bolju budućnost.
Film.hr: Opišite suradnju sa ostatkom ekipe koja je prilikom snimanja morala zaviriti u vaš dom te imala uvid u funkcioniranje vaše obitelji.
Ekipa je bila mala, ali odabrana. Dugo sam i pomno razmišljala o snimatelju koji će biti sve u jednom - sjajan snimatelj, strpljiv suradnik, tolerantna i draga osoba. Iskusniji i pouzdan kolega mi je preporučio Vedrana Šamanovića. Iako smo se znali otprije, nismo nikada radili zajedno, pa sam imala malu tremu pred njim. No, već se u uvodnom razgovoru od srca smijao mojoj interpretaciji priče i time pokazao da mu «ništa ljudsko nije strano». Sve ostalo se vidi u filmu. Naime, kako se moj tata učestalo obraćao upravo Vedranu, a ne meni (ipak su razgovori o ženama – muški) u montaži smo u finalnoj verziji filma odlučili ostaviti to njegovo «je l' tako, Vedrane».
Na filmu su radila dva tonska snimatelja. Ivan Šmintić je odradio jedan, ali vrijedan termin, a budući da je paralelno snimao «Dvornikove» mislim da ga u mom filmu ništa nije moglo iznenaditi. On se sjajno ufurao u priču tako da je u sekvenciji guranja crvenog fićeka bio ispred kamere. Veći i delikatniji posao odradio je Ivica Slivarić. On je vrlo decentna osoba i vrhunski profesionalac. A svoju je domišljatost pokazao u rješavanju tonski najkompliciranijih situacija – snimanju telefonskih razgovora i dijaloga u policijskoj postaji u Otočcu kamo ekipa nije smjela ući.
Film.hr: Da li nakon niza dokumentaraca na kojima ste radili kao redateljica ili scenaristica, upravo ovaj iz subjektivnih razloga, preferirate nad drugima? Da li ovaj film po vašem mišljenju predstavlja za vas određeno redateljsko sazrijevanje?
Film sam tek nedavno dovršila, o njemu se još priča, šaljem ga na festivale, ništa novo nisam počela raditi, pa mogu reći da sam još uvijek u tom filmu. Zato ga još ne mogu mirno procijeniti. Što se sazrijevanja tiče, mislim da bi svakom autoru svaki idući film trebao biti autorsko sazrijevanje i oslobađanje. U tom smislu «Polusestra» jest moje oslobađanje i sazrijevanje u odnosu na prethodne filmove. Ali volim misliti da da ću imati još puno prilika za igru dok ne dosegnem onu granicu osobne i redateljske zrelosti preko koje neću moći i znati.
Film.hr: Možete li navesti neke uzore za kojima ste se povodili snimajući ili bitne figure koje su na neki način definirale vaš rad?
Ne smatram se povodljivom osobom i nemam uzore. Postoje autorske osobnosti kojima se divim i filmovi koji su mi draži od drugih, a i jednih i drugih je toliko da nema smisla nabrajati. A moj je redateljski rad svojom mentorskom paskom, prije bih rekla usmjeravao nego definirao, redatelj Dražen Piškorić. On je profesionalac koji se režijom bavi već četrdeset godina i snimio je dvjestotinjak dokumentaraca i televizijskih emisija, dobio neke važne međunarodne nagrade, ali nikada nije izišao iz anonimnosti zbog nedostatka ega i energije za «self branding».
Film.hr: Što se desilo nakon završetka filma,da li je uslijedila (očekivana) katarza? U kakvim ste sada odnosima sa polusestrom?
Završetak filma je početak nove dinamike obiteljskih odnosa. Sa Sanjom sam u stalnom kontaktu, često se čujemo, dvaput je sa suprugom dolazila u Zagreb, upoznala je rodbinu i prijatelje... Naši su odnosi obećavajući, generacijski smo i svjetonazorno bliske, a ni krv nije voda.
Film.hr: Planirate li već buduće projekte i da li će oni, možda opet pratiti intimističko- subjektivnu liniju pripovjedanja?
Uvijek nešto planiram i vrtim u glavi. A što i kakvo bude, bit će.