BIJEG IZ BIOGRAFIJE
razgovor s Dadom Matanićem
Kinematografija u kojoj nema iznenađenja nije ni za šta. Nas spašava nasmiješeni buntovnik Dalibor Matanić čiji je predzadnji uspjeh, ''Fine mrtve djevojke'' izazvao i poštovanje i prepirke. Matanićev novi film ''Sto minuta Slave'' uskoro dolazi u kina.
Ovaj biopic na hrvatski način ''anarhoidno'' predstavlja slikaricu Slavu Raškaj.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Premijera ća biti iznenadjenje, budući da je film djelimice premontiran nakon projekcija na pulskom festivalu. Promjenjen je, naime, kraj.
Zašto si odlučio upustiti se u avanturu snimanja povijesnog filma?
Sanja Vejnović mi je prišla sa idejom za film o Slavi Raškaj na što sam je pogledao i rekao, polako ženo, trebat će vremena da prilagodim temu svom senzibilitetu. I trebalo je. Ali ne žalim, naučio sam puno o filmskoj obradi "velikih" biografija. To je zadatak na kojem su padali poznati režiseri poput Ivorya, Jane Campion, film o Fridi neću ni spominjati. Užasno puno ljudi se uljuljka u veličanstveno zanimljive živote velikih umjetnika. Film ne trpi ako se tu stane, mora se kopati dalje, naći problem i prikazati ga preko poznate biografije. Prije nisam volio Formanovog "Amadeusa", sada nakon tri godine "kopanja" skidam mu kapu (koju ne nosim). Zašto žena? U početku sam se već počeo lagano brinuti, no u "100min. Slave" se dešava prenošenje radnje sa glavnog ženskog na glavni muški lik, tako da mogu reći da je doba pucačine i krvoprolića pred nama...
Kako je došlo do suradnje s Robertom Perišićem?
Robi i ja smo skupa gledali "Dogville" u Cannesu i skupa pali na dupe nakon filma, svaki u svojim svijetu i svako sa svojim razlozima. Pogledali smo se i složili, treba raditi nad-filmove... Kako sam ja tih dana bio iznimno neraspoložen što se tiče scenarističkih dosega na ovom projektu, Robi je rado uskočio i to je početak jedne divne, nemilosrdne suradnje. Najdraže mi je bilo zajedničko stajalište ako nas neki kunsthistoričari napadnu radi nepoštivanja faktografskih kamena temeljaca (koji se razilaze od izvora do izvora), odgovor im je jednostavan: Ljudi, ovo je film. Kad sam počeo raditi film, svi su mi govorili, aha, takva tema, a pa to će biti tipična romantična povijesna ljiga. E pa, od toga smo krenuli Perišić i ja, nadam se da smo uspjeli napraviti link između sto godina starih likova i današnjeg otuđenja. Ja ga nazivam romantično-melankolični film o kajanju. Na vizualnom planu, mislim da smo napravili korak dalje. Film košta 1mil. Eura, izgleda puno skuplje, točnije, film izgleda dobro. Super je nakon Brešanovog Berlina ( ''Svjedoci'' ) da su svi valjda shvatili da film treba prvo internacionalizirati, da treba s njim, pod svaku cijenu, probiti van, usmjeriti svjetski reflektor na ove jadne krajeve i komunicirati sa svijetom.
Što te potaklo da premontiraš ''Slavu'' i na koje tehničke i kreativne prepreke si nailazio?
Premontiravanje je malo gruba riječ. Na prve dvije projekcije što je film dosad imao, u puli i motovunu, osjetio sam zajedno sa svojim montažerom Tomislavom Pavlicem da ako malo skratimo stvari na kraju da će sve biti idealno. I sad stvari funkcioniraju kako trebaju, sto minuta slave je hermetički zatvorena cjelina. Tehničke prepreke koje sam imao su bile kako napraviti pretapanje u filmu, a da se ne naruši osnovna svrha istih, da prijelaz iz scene u scenu bude što manje uočljiv. Srećom , stvari su se promijenile nabolje, došle su neke nove mašine i film će napokon biti precizno napravljen. Kreativna prepreka je jedina bila otprije, kako izbjeći živo blato biografije, faktografije i ostalih stvari koje ubijaju filmski autorski izričaj. Srećom, tu se pojavio Robert Perišić i našao scenarističko rješenje. I sad, uskoro, imamo film. Sve je manje-više spremno za premijeru 27.4. U Cinestaru.
Imaš li strategiju oko puš<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja filma na veliko platno?
Lupamo sa svih strana. Teško je plasirati povijesni, domaći film u kina. Mada znam, da ako nam publika da povjerenje da imamo šanse. Ipak je ovo ljubavni film o dvoje prokletih ljudi. Nadam se, jako emotivan film, tako da zajedno s producentima pokušavamo, klasično za nula kuna, naći sve moguće načine da se film uoči. Uz to, imat ćemo i neke korisne stvari, poput humanitarne akcije za centar Slava Raškaj.
Jesi li zadovoljan dosadašnjom percepcijom filma od strane filmskih kritičara koji su pogledali film na pulskom festivalu?
Pričao sam s nekim divnim, dobronamjernim ljudima koji se bave tim poslom i zaključili smo da film uspješno spaja dva frustrirana vremena, ono slavino i ovo današnje. Shvatili su da je ovo veliki korak naprijed i da se s ovakvim konceptom mora ići beskompromisno do kraja. Ne želim komentirati kritike. Ljudi koje vole filmsku umjetnost shvatit će koliko težak posao smo imali pred sobom i koliko smo veliki posao napravili. Zvonimir Berković mi je u motovunu rekao krasnu stvar: Slava Raškaj je toliko teška materija, sad kad si napravio film o njoj, sad možeš sve...
Jeste li dobili neku ponudu oko prikazivanja kinu u inozemstvu ili otkupa za prikazivanje na televiziji?
Film još nije krenuo u inozemne pohode jer sam čekao da finaliziramo novi kraj i da ga onda kad je kompletiran predstavimo. To je sve borba za koju smo još poprilično neobrazovani i nepotkovani. Srećom da brzo učimo. Strani kritičari su uočili velike festivalske potencijale. Nadam se da nisu kurtoazni.
Kada će se film prikazati na malim ekranima?
Sto minuta slave će biti tv-serija od tri epizode. Hrt će ga prikazati nakon kino i video distribucije, znači vjerojatno iduće godine. Za dvd se posebno spremam jer sam na slučaju finih mrtvih djevojaka vidio koliko je on bitan medij. Napravit ću jako puno dodataka, puno, puno extra stvari. I ozbiljnih i krajnje neozbiljnih...
Opiši scenu koja ti se najviše sviđa?
Puno stvari mi je toliko drago srcu. Kad bih ove sekunde trebao izdvojiti, to bi bila scena šamaranja gdje se slava i bela rastaju kroz fizički obračun. Šakama uništavaju ljubav. Cijeli film je melankoličan, što volim. Užasno me se veselim ovaj retro-žanr, zamisli: ljubavni film. Dugo vremena to nisam vidio u ovim krajevima. (smijeh )

Koji su najjači aduti ''100 minuta Slave''?
Mislim da je ovo korak dalje na svim filmskim područjima. Vizualno smo napravili veliki korak dalje. Robert Perišić je sa scenarijem napravio hrabar korak u odmicanju od klasičnog biografskog pristupa. Glumci...na njih sam posebno ponosan, Sanja Vejnović, Miki Manojlović, Nataša Lušetić...svi. Uvijek ponavljam da prezirem štrebere, tzv. Zanatlije i ziheraše. Da sam bio ziheraš, nikada nakon Finih mrtvih djevojaka ne bih snimao Slavu već neku cool pucačinu. Ali srce i instinkt je vodio ka Slavi. To je ono što nije dalo spavati... I to je jedini put što ga čovjek može slijediti, samo vlastiti instinkt.
Kako si došao do Miki Manojlovića i kako ste surađivali?
Vrlo jednostavno sam došao do Mikija. Rekao mu da mi vjeruje. On je rekao da hoće. Apsolutna harmonija je raditi s Mikijem, ne treba gotovo niti jedna riječ u komunikaciji. Dovoljni su samo pogledi i sve funkcionira. Volio bih da su svi glumci poput njega, nesebični, filmski nastrojeni. Zato i je velik.
Snimali ste na živopisnim lokacijama.
Kombinacija Ozlja i Zagreba, mada je danas jako teško snimati bez ekstremno puno para, gradske scene jer je svaki stanar stavio svoju satelitsku antenu, napisao svoj grafit, objesio svoje prljave gaće ispred prozora. Kad smo snimali u Gundulićevoj, to je bio apsolutni show, iako moram pohvaliti stanare, oni su bili nevjerojatno susretljivi. Pomislio sam tada, čovječe, pa Hrvati ipak vole film...
Priča se da je na snimanju bilo ''akcionih scena'' koje nisu bile predviđene.
Jedan poludjeli statist nakon što je izbačen sa snimanja vratio se i odlučio uzeti "pravdu" u svoje ruke. Napao je jednog člana ekipe s jajima i suzavcem, onda smo ga lovili po Gornjem gradu. Sreća da taj dan nije bio zahtjevan. Vidjet ćete sve to na DVD-u.
Koji ti je sljedeći projekt?
Kraći film "volim te" o mojoj generaciji. Vraćamo se na ulicu i seciramo sve loše što se dešava danas oko nas. Jedva čekam.
razgovarao: Silvio Mirošničenko