Preskoči na sadržaj
Happy end

Control

Boško Picula

izvorni naslov: Control
režija: Anton Corbijn
uloge: Sam Riley, Samantha Morton, Alexandra Maria Lara, Joe Anderson, Toby Kebbell, Craig Parkinson, James Anthony Pearson

Crno-bijeli film o sve samo ne crno-bijelom životu i karijeri Iana Curtisa efektan je debi Antona Corbijna...

☻☻☻☻

Rad na biografskom filmu nije nimalo jednostavan zadatak koliko god se činilo da je sve unaprijed manje-više poznato. Ličnost o čijem se životu i karijeri film snima. Glavne okolnosti njezinog uspona, slave i eventualno pada. Ljudi i događaji iz njezine prošlosti. Utjecaj na vrijeme u kojem je živjela i stvarala kao i na budućnost iz čije se perspektive film snima. Značaj te ličnost koji je i kvalificira da se jednoga dana o njoj ekstenzivno govori, piše i ekranizira njezin životopis. Na sve to moraju paziti autori biografskih drama nastojeći pritom ne biti predvidljivi i doslovni u evociranju općih mjesta. To – biti ili ne biti – razlikuje iznadprosječne i prosječne biografske filmove. Oni prvi uključuju sve gore navedeno, ali čine to na način koji ličnostima o kojima govore podaruju neku novu dimenziju. Dotad nepoznatu ili manje poznatu. Upravo je to odlika debitantskog filma nizozemskog redatelja Antona Corbijna. Njegova priča o Ianu Curtisu, vođi britanske rock skupine Joy Division istodobno je pregledan prikaz glazbenikova života i karijere i – psihosocijalni portret jednog čovjeka, njegove okoline i vremena u kojem je stvarao. A sve to uz reinterpretaciju dobro znane krilatice "Živi brzo i umri mlad".

Na žalost, Ian Curtis je umro veoma mlad. Počinio je samoubojstvo u svibnju 1980. ne dočekavši svoj 24 rođendan. Prethodne četiri godine posvetio je radu u vlastitom bendu koji je od mjesne skupine entuzijasta postao svjetska atrakcija spremna na osvajanje američkog tržišta. Kako to već biva, najveći su uspjeh postigli nakon smrti svoga frontamana obavljivanjem drugog albuma Closer i jednom od najljepših balada u povijesti rocka Love Will Tear Us Apart. Sam je Curtis – fragilan i senzibilan – jedva lavirao između svoje umjetničke ekspresije i privatnog života opterećenog preranim brakom s tinejdžerskom ljubavi Deborom i izvanbračnom aferom s belgijskom novinarkom Annik Honoré. K tome, mučila ga je epilepsija, pravo prokletstvo kada je riječ o poznatim imenima. Njezini su ga simptomi u konačnici i naveli na oduzimanje života.

Ove biografske činjenice redatelj Corbijn slaže poput pokrenutih fotografija. Svaka od njih imponira kompozicijom, atmosferom i fokusiranošću na glavni lik. Gledatelj ima osjećaj kao da prati događaje iz susjedstva. Corbijnova je Iana Curtisa lako razumijeti kao ljudsko biće, a opet nimalo jednostavno dokučiti njegov glazbeni talent i fatalnu sinergiju svih proživljenih emocija. Ljubavi, strahova, radosti i tuga. Ovaj fotografski pristup nimalo ne čudi zna li se da je redatelj priznati fotograf i autor niza videospotova za poznata imena. Ispred njegovog objektiva našli su se i Depeche Mode, U2, Metallica te Bryan Adams. Gotovo je bilo samorazumljivo da će Anton Corbijn, odluči li se jednoga dana i na igranofilmski prvijenac, snimiti film o rockerima. U vizualnom smislu, učino je pravu stvar.

A je li učinio pravu stvar ostavivši otvorenim pitanje zašto je Ian Curtis počinio samoubojstvo? Ne baš. Dio je analitičara prigovorio filmu nedostatak klimaksa jer je čak i čin Curtisova samoubojstva prikazan s distance bez vidljivije kulminacije njegova nezadovoljstva. Prigovori stoje, ali je redatelj zapravo ostao dosljedan. Cijeli je film, uvjetno rečeno, niskog intenziteta pri čemu su i glazbene dionice nenametljivo utkane u ruho priče. Ekraniziravši biografsku knjigu Curtisove udovice (u filmu je glumi izvrsna Samantha Morton), Corbijn je film zamislio i realizirao kao spoj posvete i faktografije ni trenutka ne koketirajući s patetikom ili gradnomanijom. Zato je i crno-bijela fotografija snimatelja Martina Ruhea još više naglasila stvarni kolorit jedne iznimne, a opet nepretenciozne biografije. Upravo je takav – izniman i nepretenciozan – Curtisov interpret Sam Riley koji je ne samo "skinuo" slavnog glazbenika u nastupu i pokretima, nego i podario novu dimenziju njegovom liku. Tako će za mlađe naraštaje koji su odgledali Control na spomen imena Iana Curtisa prva asocijacija biti lice Sama Rileya. A to je tek filmski uspjeh.

Još iz rubrike