Duhovi Sarajeva
izvorni naslov: Duhovi Sarajeva
režija: Dejan Radonić
uloge: Enis Bešlagić, Davor Janjić, Severina Vučković, Nermin Tulić, Mirza Tanović, Dragan Jovičić
Filmski spoj Sarajeva i Severine nudi barem dvadesetak boljih rješenja od komedije Dejana Radonića...
☻1/2
Piše: Boško Picula
Mnoge je glumice i glumce zauvijek obilježio jedan film. Makar ih snimili tko zna koliko. Primjerice, Marilyn Monroe zauvijek će se pamtiti po komediji Neki to vole vruće. Kako ženstveno hoda uz vlak. Kako puteno ispija gutljaje. Kako oduzima dah dvojici zanesenjaka. Kako pjeva okupana svjetlom. Kako se ljubi i odlazi u povijest... S koferom u ruci, također uz vlak i također veoma ženstvena, svoj je film za pamćenje uz dvojicu otkvačenih muških likova trebala imati i Severina Vučković. Film se zove Duhovi Sarajeva i kao projekt doista je djelovao obećavajuće. Pritom je svaka sličnost s klasikom Billyja Wildera namjerna. Ali ne i nepoštena. Uostalom, zašto se ne ugledati na najbolje? Osobito ako ste debitant kao bosansko-hercegovački redatelj Dejan Radonić ili vam je ovo tek drugi dugometražni igrani film u karijeri kao scenaristu Enveru Puški, tekstopiscu ratne tragikomedije Go West. Autorski je dvojac pritom okupio poznata imena s obje strane kamera. Od direktora fotografije Božidara Bote Nikolića i skladatelja Harisa Varešanovića do glumačke ekipe koju uz magnetnu Severinu čine Enis Bešlagić i Davor Janjić kao ovdašnji Jack Lemmon i Tony Curtis. Regionalni Neki to vole vruće ili nešto posve drugo?
Na žalost, nešto posve drugo. Duhovi Sarajeva trebali su biti duhovita posveta Sarajevu kakvo je nekad bilo i kakvo najveći broj njegovih stanovnika pokušava vratiti. Što u sjećanjima, što u konkretnim projektima. No, završni je rezultat zbroj puno dobrih želja i malo dobrih trenutaka. Zapravo tek nekoliko kadrova. Cjelina je, naime, odveć nekoherentna da bi rezultirala sinergijom svega onog što su htjeli redatelj i scenarist. Priča je metaforična što je samo po sebi klizak teren. Doda li se tomu prožimanje stvarnog i simboličkog, smiješnog i tužnog te dramskog i trilerskog, za Duhove Sarajeva nije bilo drukčijih ishoda od njih dva. Novog uspjeha poslijeratne bosansko-hercegovačke kinematografije ili filma koji će se pri analizama tog uspjeha analizirati kao kreativna pauza. Što je krenulo loše? U prvom redu naracija i generiranje priželjkivanog ozračja. Sve je u filmu, naime, površno, osobito u evociranju poznata sarajevskog humora koji briljantno spaja trpki apsurd i filantropsku prostodušnost. Redatelj Radonić očito zna što želi, ali ne zna kako to oživotvoriti. Zaplet o dvojici nezavršenih studenata medicine Piku i Trefu koji pasionirano rade na obnovi sarajevske žičare ne zazirući ni od kriminala, u načelu je efektan. Žičara je, dakako, Bosna i Hercegovina prije rata, a njezino stavljanje u funkciju podjednako komplicirano kao i funkcioniranje Daytonskoga mirovnog sporazuma. Svi su elementi tu, ali nikako da krene kako bi trebalo. Je li problem u žičari, planini ili u ljudima?.jpg)
Upravo je na to pitanje na primjeru izabrane mikrosredine trebao odgovoriti film. Ne didaktično i patetično već iskreno i zabavljački. Kad je već sve zahrđalo, barem se nasmijmo malim stvarima. Međutim, Duhovi Sarajeva otpočetka daju do znanja da se bave velikim stvarima. I to na pogrešan način. Film usto teško uspijeva postići i zadržati ritam te čak i glumački nastupi djeluju kao na probi. Nema prijeko potrebne tečnosti i improvizacije građene na višku, a ne na manjku materijala. Priča pritom zahvaća štošta, ali značajnije ništa. Odnos Pika i Trefa sa Splićankom Oljom. Njezinu potragu za polubratom. Pikovo i Trefovo petljanje s mjesnim mafijašem. Njihov povratak medicini, ali ne za knjigom nego pri spašavanju kriminalaca. Oljin rad s djecom u plesnoj školi i skrb za Trefova oca. Romansu Pika i Olje gotovo okrunjenu brakom. Imaginarne duhove Sarajeva kao komentatore zbivanja. Tu ima svega te su u rukama iskusnog filmaša samo dva do tri segmenta priče mogla zaživjeti u pristojnoj komediji situacije uz decentan politički štih i, zašto ne, uz poneku kontroverzu. Ovako je sve palo na neprijeporno kamerama dragu i šarmantnu Severinu koju je pak obilježio jedan drugi film. Nadajmo se onaj iz budućnosti...