Damir Čučić i njegov "Stolac za ljuljanje"
Sredinom prošlog mjeseca posljednji film Damira Čučića, Stolac za ljuljanje, imao je premijeru u kinu Tuškanac. Riječ je o kratkometražnom igranom filmu koji nas vodi u svijet veterana Domovinskog rata, PTSP – om izmučenog Jure. Stolac za ljuljanje tako na sebe preuzima tešku zadaću dočaravanja Jurinih duševnih stanja (množina nije slučajna) ili bolje rečeno, pokušaj rekonstrukcije stvarnosti koja funkcionira. Kada govorimo o Damiru Čučiću igrani film nije prvo na što pomislimo. Reputaciju talentiranog, dorečenog i uspješnog filmaša izgradio je na dokumentarnim i eksperimentalnim naslovima (Zaboravljeni, La Strada, Arabeska) stoga je ovaj izlet u igrane metre bio trenutak za razgovor koji se ne smije propustiti. Što dakle kaže Damir Čučić?<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Film.hr: Stolac za ljuljanje igrani je film, no vas smo kao autora navikli gledati u ekspermentalnim i dokumentarnim vodama. Kako je prošla ta svojevrsna tranzicija? Sudeći po nestašnoj kameri i kreativnoj montaži ne pretjerano teško.
U pravu ste, nisam bio pod pritiskom, vjerovatni razlog je količina kilometara koju sam do sada prevalio u filmu. Uostalom samo nastavljam istraživanje u koje sam se uputio prije desetak godina a kroz njega sam prošao tranzicije iz amatera u profesionalca, iz dokumentariste u eksperimentatora, itd. Mislim da je moj put prema igranom filmu uobičajan za nekoga tko nema formalnu filmsku naobrazbu, ako si samouk budi spreman potegnuti otprilike tri puta više od drugih. Držim da s kreativne strane imam još štošta za pokazati i prikazati a kad osjetim da više nemam što za reći uzeti ću putovnicu, otići u Njemačku, baciti se na koljena i postavljati parkete.
Film.hr: U središtu filma jest veteran Domovinskog rata mučen PTSP – om. Na kraju filma saznajemo kako je sve viđeno inspirirano stvarnim događajima – koliko ste željeli snimiti intimističku priču, a koliko portret ratom obilježenog dijela populacije?
Želio sam snimiti intimističku priču sa kojom sam se prije svega ja poistovjetio. Kao i u većini filmova koje sam snimio više me zanimaju gradnja atmosfere i prikaz junakova stanja, a priču minimaliziram, guram na rub egzistencije. Vjerujem u temu i način prezentacije a publika neka procjeni koliko sam uspješan. Inspiriran sam stvarnim događajima mog prijatelja Jure, a on je prebrodio osamnaest hospitalizacija i mirovinu od 666 kuna. Jura u stvarnom životu još ima snage brijati na duhovno i lijepo; glumio je, piše pjesme, ljubi žene, raspravlja o bitku, religiji, seksu i gleda puno filmova. Sigurno ga nećete vidjeti u centralnom dnevniku jer medijima nije zanimljiv.
Film.hr: Smatrate li da su branitelji stavljeni na interesne margine? Da zakompliciramo pitanje: određuje li često prisutna medijska slika (koju i vaš film dijeli) branitelja kao neprilagođenih autsajdera njihov status ili vjerno dočarava stvarnost?
Mediji pedigre branitelja uglavnom ističu kada se dogodi sranje. Ako je netko s onu stranu zakona onda mi nije jasno zašto bi se branitelje trebalo poistovjećivati s ubojicama ili pljačkašima. Pomilovati takve zato što su bili borci, pa nije to isto što i oslobođenje od participacije. Tema branitelja i rata počela je zbog toga iritirati ljude a fakat je da većina bivših branitelja nastavlja život kakav su vodili prije rata, dakle idu dalje, ma što to značilo. Kad bi svih 400 000 branitelja popizdilo stalo bi i ovo malo hrvatske privrede, na sreću u ovoj zemlji ipak ih većina nešto radi. Moj junak je radno nesposoban ali to ne znači da ugnjetava okolinu, on se povukao u svijet koji me zanima i koji sam kroz film stanja pokušao približiti gledatelju. Ali isto tako mislim da smo se borili za socijalnu državu i da društvo ima zadaću zbrinuti i pomoći one koji na vlastitoj koži osjećaju posljedice rata. Zaključno je to poruka politici; ako ste nas znali uvaliti onda izvolite za stradale i govna jesti, inače nam se mičite s očiju.

Stolac za ljuljanje Damira Čučića
Film.hr: Priroda u Stolcu za ljuljanje ima važnu poziciju. Ona je istodobno i mjesto spokoja i metafora kaosa kroz koji se junak mora probijati. Možemo li ovdje prepoznati utjecaje Terrence Malicka (Pustara, Tanka crvena linija)?
Ti su filmovi i inače obavezna lektira, a Liniju sam ponovno gledao neposredno prije snimanja. No ja sam lokacije birao za dvije scene u kojim sam htio rekonstruirati ratna zbivanja i to na način da u njima bude samo glavni junak u uniformi ali bez oružja. Kroz prvu lokaciju, močvaru, pokušao sam dočarati dezorjentaciju junaka i vremenski dugačko probijanje kroz nered rata. Druga lokacija, krš na kojem su vjetranjače je uopćeni simbol uzaludnosti, ne možeš protiv vjetrenjača ali kad si već tu budi vitez.
Film.hr: U glumačkom smislu film gotovo u cjelosti iznosi Mladen Vulić. Fokusiranje na rad uglavnom jednog glumca svakako je dalo odgovor na pitanje: puštate li glumce da 'rade po svom' ili inzistirate na svojoj viziji?
Rad s glumcima je kompromis u pozitivnom smislu, imao sam svoju viziju ali cijenim i mišljenje glumca kao i ostalih suradnika iz autorske ekipe. Mladen je znao što želim i da će puno fizikaliti, obrađivali smo temu koja je neprekidno na rubu patetike a baš nju smo željeli izbjeći. Vulić je i pojavom i verbalno obogatio film. Želim spomenuti i doprinos Milivoja Beadera koji je ostvario sjajnu rolu Zozare, Mladenovog najboljeg prijatelja koji se pojavi, sav je blesast, i taman kad ga zavolimo Vulić nam priopći da je Zozara mrtav.
Film.hr: Koliko ste zadovoljni odazivom i reakcijom publike na nedavnoj premijeri u kinu Tuškanac? Hoćemo li film moći pogledati i u terminu vašeg poslodavca, HTV – a?
Odaziv publike je bio zadovoljavajuć, oni koji nisu došli ispričali su se, jebi ga taj dan je bio Škorin koncert a to se navodno ne propušta. Reakcije nakon projekcije su bile uglavnom pozitivne, a kakve će biti kad na projekcije uglavnom dolaze prijatelji filmske ekipe. Što se tiče prikazivanja na HRT, koliko mi je poznato u programskoj shemi nema mjesta za domaći kratki igrani film, ustvari ima ali moraš snimiti cca 200 epizoda.
Film.hr: Sudeći po nedavnim uspjesima Arabeske i La Strade vaši se filmovi dobro snalaze na festivalima. Dani hrvatskog filma sigurna su stanica Stolca za ljuljanje, imate li u planovima odlazak na još koje filmsko druženje?
Trenutno očekujemo rezultate selekcije festivala u Roterdamu, danas su i u kratkom filmu razvikaniji festivali vrlo osjetljivi, žele međunarodne premijere, mi našu očekujemo upravo tamo, ako se to dogodi riješili smo i dobar dio distribucije filma. Arabeska ide dobro, riječ je o eksperimentalnom filmu pa je desetak festivala dobar rezultat. La Strada je u godinu dana prikazan na više od trideset međunarodnih festivala, ako uzmete prosjek od 200 duša po projekciji ispada da je taj polusatni dokumentarac u kino dvoranama vidjelo barem šest tisuća ljudi. Inače sam dobro upoznat sa produkcijom u Hrvatskoj a upravo o njenoj kvaliteti ovise Dani hrvatskog filma, sudeći prema filmovima koje sam do sada vidio nakon nekoliko bezličnih godina očekuje nas jedna dobra.
Film.hr: Filmaš ste koji dosta snima. Koji su sljedeći filmski pothvati? Ostajete li u igranom filmu?
Uživao sam radeći na igranom filmu pa trenutno pregovaram oko prava za adaptaciju jednog hrvatskog romana, na početku smo pa je bedasto da budem precizniji.
Skupljam sredstva za eksperimentalni film Nimbus, i to za sada dobro ide, pošto ga snimamo u eksterijerima snimanje će pričekati do proljeća. U montaži sam sa kratkim glazbenim dokumentarcem koji smo Boris Poljak i ja snimali u koprodukciji sa Njemcima. Produciram šest filmova drugih autora, četiri su dokumentarna a dva eksperimentalna. Vodim radionicu dok. filma u Kino klubu Zagreb. Kao montažer na HRT skoro svaki tjedan montiram po jedan dokumentarac.