Daniel Rafaelić o „Drugoj strani Wellesa“
Druga strana Wellesa dokumentarni je uradak redatelja Daniela Rafaelića i Leona Rizmaula, nastao u produkciji Dramskog programa HRT-a. U ovom odličnom dokumentarcu o kultnom Orsonu Wellesu, uz dosad neviđen arhivski materijal, imamo priliku vidjeti i ulomke iz koprodukcijskih filmova u kojima se pojavio kao glumac (David i Golijat, Tatari, Austerlitz), domaćih filmova (nezaboravna uloga četničkog vojvode u filmu Veljka Bulajića Bitka na Neretvi, glumački udio u filmu Tajne Nikole Tesle) te Wellesovih redateljskih ostvarenja u Hrvatskoj (film Proces sniman u Zagrebu i nedovršeni film Dubina koji je trebao biti njegov prvi dugometražni film u boji) kojima je u filmu posvećena posebna pažnja. Niz domaćih sugovornika koji su imali priliku susresti se ili surađivati s Wellesom, među kojima su Ante Peterlić, Relja Bašić, Veljko Bulajić, Tomislav Pinter, Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Obrad Kosovac, upoznaje nas s pojedinostima njegova života i rada u Hrvatskoj. Zahvaljujući entuzijazmu mladih autora Rafaelića i Rizmaula Wellesova intelektualna ostavština našim prostorima spašena je od zaborava, a kvaliteta tog pothvata potvrđena je i brojnim pozivima na festivale u Motovunu, Locarnu, Munchenu i Beču. Prije sudjelovanja na filmskom festivalu u Udinama u veljači, saznali smo kako je scenarist i redatelj Daniel Rafaelić upoznao drugu stranu Wellesa. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Film.hr: Kako je započeo rad na filmu Druga strana Wellesa? Koliko dugo ste nabavljali materijale i da li ste se pri tome suočavali sa nekim problemima? Kako ste međusobno podijelili redateljsko-autorsko-istraživačke uloge? Da li je postojao predložak za scenarij ili se on tokom snimanja sam ispisivao u svojevrsnim improvizacijama?
Rad na filmu započeo je kao rezultat moje desetljetne fascinacije likom i djelom Orsona Wellesa. Još više time što je Orson smatran za filmskog genija, a tako se malo o njegovim ostalim filmovima (osim, naravno Građanina Kanea) zna. S druge strane činjenica da je taj i takav režiser tog i takvog Građanina Kanea bio u Hrvatskoj ne bi bila ništa posebno – pa bili su i drugi – no on je ovdje mnogo glumio ali i, ono najvažnije, režirao svoje filmove. Samo istraživanje čitave priče trajalo je pune dvije godine. Zaista je ogromna količina materijala koju je Orson za sobom ostavio – a još je veća ona u ljudskom sjećanju, kojeg je trebalo prizvati u život. Veliku ulogu u čitavoj priči odigrao je Miro Branković, urednik dokumentarnog programa HRT-a, koji je imao hrabrosti vjerovati mi i povjeriti mi režiju tako velikog (i važnog) projekta – znajući da sam do tad na filmovima bio samo stručni suradnik. S druge strane otkriće nevjerojatnih sposobnosti koje ima moj duhovni polubrat, Leon Rizmaul, koji je odmah postao i korežiser Druge strane Wellesa, uvjerile su me da ako me u toj fazi rada i pokosi kakav automobil (ili amfibija!), Leon je bio apsolutno suveren i ovlašten nastaviti filmkakav sam zamislio. Njegova uloga nemjerljiva je – i to se na filmu – nadam se vidi. Problemi su se počeli pojavljivati tek u finalnoj fazi – ekstremna neprofesionalnost nekih od ljudi s HRT-a i iznimna profesionalnost drugih ljudi s tog istog HRT-a često je rezultirala brojnim podvojenim stanjima i stresovima – ali bila je to iznimna životna škola. I koliko je god žalosno da gotovo svim sferama hrvatskog društva vladaju apsolutno lijeni, nekompetentni i neprofesionalni ljudi, ipak postoji ona manjina zbog koje noću mirno usneš i znaš da nisi na zlu putu. Uostalom, neprofesionalne marginalce, klatež s klupa za rezerve (kako kaže Arsen), nitko više i ne pamti – pamti se ona divna vojska ljudi koja je stala uz nas i odlučila zajedno s nama podijeliti viziju i nesebično u njoj sudjelovati.

Daniel Rafaelić i Leon Rizmaul
Film.hr: Kako je protekao sam proces snimanja, kako ste se snalazili intervjuirajući domaće sugovornike i poznavatelje Orsonovog lika i djela?
Snimanje je bilo iznimno teško, no snimatelj Mario Britvić iz dana u dan ulijevao je nadu da ono što radimo ima smisla. Što se sugovornika tiče – bila je i Leonu i meni čast s njima razgovarati o djelićima njihovih života o kojima do sad nisu imali prilike (ili nisu htjeli) govoriti. Ujedno ti su razgovori otvorili mnoga vrata sjećanja – pa i omogućili prikazivanje nekih ekskluzivnih materijala koji nikad prije nisu javno pokazani. Posebno sam ponosan na činjenicu da su nam ljudi s HTV-a rekli da ovako jaku ekipu sugovornika u jednom filmu nisu nikad vidjeli.
Film.hr: Welles je izjavio da je Proces „njegov najbolji i najosobniji film“. Kakvu ulogu ta odlična ekranizacija Kafkinog najpoznatijeg romana zauzima u vašem dokumentarcu i filmskoj povijesti Zagreba?
Taj, apsolutno genijalan film, godinama je nepravedno zapostavljen i zaboravljen. Takvu posvetu Zagrebu nitko nikada nije snimio – taj film je svevremenski – i baš poput Kanea – u njemu je sve. Nema ništa suvišno. Do te je mjere suvremen, da su čak i moji bližnji – nakon što su ga odgledali – počeli povlačiti paralele filma i stvarnog života. Taj film pokazuje vječitu borbu pojedinca protiv birokracije, ljudske gluposti i banalnosti zla. Svatko tko se ikad zamislio na sobom, mora prepoznati djelić svog života u svom filmu. To nije Orsonov biografski film – to je kolektivna filmska biografija svih pojedinaca/umjetnika koji su bili ispred svog vremena – ili jednostavno čitav život preispitivali svoje okruženje. Nije mi jasno zbog čega netko iz turističke zajednice nije odlučio reklamirati Zagreb i sloganom: „Zagreb - Grad u kojem je snimao Orson Welles“ - a da ne govorim da se Orsonu itekako može odužiti ulicom ili trgom (spomenici su očito rezervirani za Bruce Lee-a).
Film.hr: U filmu se pojavljuje i francuska diva Jeanne Moreau, inače nesklona sudjelovanju u dokumentarnim uradcima. Možete li opisati vašu suradnju i njene reakcije na film o Wellesu?
Za Jeanne Moreau smo neizmjerno zahvalni Ahmedu Imamoviću, ekipi filma Go West kao i Centru Andre Malraux iz Sarajeva, koji su uprli sve snage da joj, prije nego smo uopće sletjeli u Sarajevo, objasne da se ne radi o još jednom senzacionalističkom dokumentarcu, već o autorskom radu koji će pokušati biti iskren. Upravo zbog svojeg stava da ne sudjeluje u dokumentarcima, veliko je iznenađenje izazvao njen trenutni pristanak. Naime, kako je sama rekla, nitko ju nikad nije ispitivao o Orsonu i njoj u kontekstu nikad dovršenog filma Dubina kojeg su 1967. snimali u Hrvatskoj, pa je rado pristala s nama podijeliti svoja sjećanja. Imati priliku – ne upoznati je – već suvereno s njom razgovarati i istog trena prepoznati da međusobno dijelimo sličan univerzum – iskustvo je koje se ne može nadoknaditi i koje će me pratiti dok dišem. Film smo joj poslali, a ona se javila pismom da ga je primila te da, kako trenutno snima u Bugarskoj, čeka trenutak da ga na miru pogleda. Čim se vrati u Francusku, javiti će dojmove. Mi čekamo s velikim uzbuđenjem.
Film.hr: Bogat izvor novih spoznaja o Wellesu pronađena je arhivska građa. Postoje li dijelovi koje zbog koncepta ili vremenske ograničenosti niste uspjeli prikazati a voljeli bi dodatno istaknuti?
Upravo zbog poštivanja filma kao umjetnosti – njegovog jezika, gramatike, teorije i ponajviše psihologije, logično je da su neki dijelovi priče Orsona i Hrvatske izostavljeni. Tu prije svega mislim na fantastičan podatak da je Orson Welles pripremao film o sarajevskom atentatu na Franju Ferdinanda koji je bio uzroku prvog svjetskog rata. Tu je i priprema filma o Staljinovih zadnjih nekoliko sati života koje je trebao raditi s Veljkom Bulajićem. Zanimljivo je i znati da mnogo materijala iz njegovog kolosalnog dokumentarnog filma F for Fake snimljeno upravo kod nas – u Splitu.
Film.hr: Zašto je, po vašem mišljenju, u filmu odbila sudjelovati Wellesova muza Oja Kodar, koja je naknadno iskazala oduševljenje filmom? U kakvim ste kontaktima s njom?
Odgovor na to najbolje može dati ona – mi smo se trudili biti uvijek s njom iskreni, pa čak i onda kad sam smatrao da je bolje da uopće ne razgovaramo. No prvi put nakon premijere susreli smo se u Švicarskoj – gdje je film, u Locarnu, imao svoju svjetsku premijeru. Izgrlili smo se i izljubili kao da je sve u najboljem redu. Želim, dakle, vjerovati da jest. Ipak ponovno ću reći – to je film o velikom djelu i njenog života i ima ga pravo štititi svim (zakonskim) sredstvima.
Film.hr: Početak i kraj dokumentarca poetski je nadgradila pojava glumice Alme Price. Par riječi o njenoj ulozi u kontekstu cijele priče?
Rijetka privilegija, i dugogodišnja želja ispunila mi se kad je Alma pristala pojaviti se u filmu. Skromna i samozatajna, nježna i krhka – a opet nevjerojatno snažna u uvjerljiva – apsolutno superiorna glumačka perona ne samo domaćeg glumišta. Još me i dan danas čudi kako su me neki ljudi pitali kakve veze ima ona s Orsonom. Pa, zaboga – ona je naša najbolja glumica – to što ona radi odavno je postalo mnogima nedostižno. Pa da i nema veze s Wellesom – koga briga! No, trend i duh koji vladaju u Hrvatskoj vjerojatno su očekivali angažman neke od naših zvijezda iz sapunica sa TV-a „jer tako nećeš imati problema sa sindikatom“. Vjerujte, prije bih sam sebi napravio lobotomiju, nego dozvolio da mi netko nameće glumice. Eh – da; činjenicu da ti ljudi nisu 1997. gledali film Treća žena Zorana Tadića, u kojem Alma glumi ulogu koju u Trećem čovjeku glumio Orson – ostavljam njima na upotrebu – vjerojatno im je tada bio važniji film Twister.
Film.hr: Možete li opisati iskustvo sudjelovanja na raznim festivalima te kakve su bile reakcije domaće kritike i publike?
I domaća i strana kritika bila je vrlo blagonaklona prema filmu. Iako to tjera čovjeka da svijet počne gledati iz (Krležijanske) olimpijske perspektive, ipak nekako balansiraš na lovorikama. Posebno sam ponosan na strane kritike – jer oni ipak dijelove filma na hrvatskom razumiju isključivo preko titlova – no ispostavilo se da smo vani proglašeni otkrićem godine. Film je dobio i zasebno i iznimno pohvalno poglavlje u najnovijoj knjizi Josepha McBridea, apsolutnog autoriteta na području wellesologije. Ako tome dodamo i podatak da je Drugu stranu Wellesa prilikom emitiranja na HRT-u vidjelo cca. 500 000 ljudi – kako se nakon toga ne umisliti.
Film.hr: Glazbu za film napisao je Arsen Dedić. Da li je postojala trema zbog suradnje sa takvom glazbenom veličinom i uopće, zvjezdanom postavom koja se pojavljuje u filmu? Opišite detaljnije faze postprodukcije i završetka procesa u montaži.
Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam 1988. prvi put čuo/vidio Glembajeve Antuna Vrdoljaka. Glazba koje je tamo svirala – to me očaralo. Nikada nisam čuo bolju, dirljiviju, snažniju – uvjerljiviju filmsku glazbu. Tada sam poželio da ako ću ikad raditi film – samo jedna osoba radit će glazbu – Arsen. Jedan. Neponovljiv. Jedan od najinteligentnijih i najhumorističnijih osoba koje sam imao priliku upoznati. Apsolutni genije – i to ne u jednom ili dva – već u barem tucet aspekata svoga rada. Kada sam prvi put čuo naslovnu temu kojuje napravio za moj film – nisam mogao doći k sebi od oduševljenja. A kada je zatim uslijedila skladba „Smrt Orsona Wellesa“ - priznajem – plakao sam.
Što se tiče postprodukcije – montažer ovog filma – Hrvoje Mršić – čarobnjak i umjetnik - imao je snage (i želuca) trpiti ne jednog režisera na ego tripu – već dvojicu. Unatoč svemu tome nije popustio u svojoj kreativnosti – davao je sve od sebe čak i onda kada smo i Leon i ja padali s nogu (ili s AVID-a). Lijepo je znati da film možeš prepustiti u ruke nekome tko ga neće oslabiti ili oštetiti – već nadograditi i (često) poboljšati. Toliko o montaži.
Film.hr: Kakvi su vam budući planovi? Jesu li i dalje vezani uz Orsona Wellesa, možda novi prikaz njegove zasad neotkrivene strane?
Orsonov život sadrži mnoge aspekte koji bi bili pogodni ne samo za dokumentarce – već i za igrane filmove - od kojih su neki, vrlo loši, već napravljeni. Mi svoje snage trenutno usmjeravamo ka završetku knjige o Orsonu i Hrvatskoj, kao i pripremi bogatog DVD izdanja Druge strane Wellesa.
Film.hr: Možete li izdvojiti filmske i glazbene uzore kojima se uvijek vraćate ali i one koji su pripomogli u kreiranju nekih segmenata priče o Wellesu?
Glazbenim uzorima se ne vraćam jer od njih nikad nisam niti otišao. Oni su uvijek uz mene i tjeraju me da idem dalje. Madonna prije svega – uvijek genijalna – predivna, izazovna, duboka, plesna, erotična, humoristična – jednostavno ultimativna Žena! Uz Arsena (a o značaju njegove glazbe na moj život trebao bih prostora za esej), tu su još i Bernard Herrmann, Jacques Ibert, Antonio Francesco Lavagnino, Mylene Farmer, Kapi kiše …
Film.hr: Na kraju; koji je vama osobno najdraži Wellesov film?
Na ovakvo pitanje ne mogu odgovoriti originalno nego svaki – točnije svaki osim Mr. Arkadina s kojim se nikad nisam saživio. Smatram da mu je svaki film apsolutni – ne klasik – već dragulj svjetske kinematografije. No da bi i šire gledateljstvo to shvatilo - treba ih prije svega negdje vidjeti. Najosobnije sam pak doživio trolist Macbeth, Proces i Ponoćna zvona/Falstaff. Tu su i dijelovi moga života.