Preskoči na sadržaj
DHF 15

DHF: dokumentarna srijeda

Hrvoje Pukšec

Dokumentarnu je srijedu obilježilo šuljanje filmova u trojkama. A svi znamo što su trojke... Dakle tri termina, svaki sa po tri filma i svaki sa barem jednim dobrim filmom. Doista, od srijede se podosta očekivalo. Snažna su autorska imena najavljivana (Brešan, Krelja, Orhel, Tardozzi) no konačan je rezultat polovičan. Za uvod recimo tek da su mladi iz navedene grupe snažnih zasijenili one starije.

Dan je otvorila Leda Festini Jensen filmom još samo danas u Vašem gradu. Trinaestogodišnji Patrik Berger odličan je učenik (skoro pa sve petice), dobar nogometaš (do prekida kadra nalupao je barem deset na jednoj nozi) ali i vrijedan sin koji familiji pomaže u privatnom poslu. Rekli bi: san snova. E da, samo što njegova slobodno proširena obitelj vodi lunapark i Patrik godišnje promijeni minimalno pet škola. Redateljica i scenaristica u rukama je imala zanimljivu temu, ali samo na papiru. Nije mogla znati da će Patrik pristupiti snimanju dokumentarca kao da ide na igranofilmski set i tako od dokumentaristike nije ostalo gotovo ništa. U svakom slučaju mali Patrik će se pored svih već nabrojanih blistavosti moći pohvaliti i s još jednom činjenicom: ima film. Za svoj film Ana Vidović je za nijansu više morala raditi. Između ostalog na zagrebačoj Muzičkoj akademija morala je diplomirati gitaru sa sedamnaest godina, upisati se na prestižnu Peabody akademiju u Baltimoreu i biti od strane više novina proglašena genijalkom. Dvadeset i četiri su joj godine tek a već se može pohvaliti da spada u sam svjetski klasičnogitaristički vrh. Petar Krelja je Anu i njenu glazbeno usmjerenu obitelj pratio godinama, snimio nekoliko filmova i u ovom posljednjem, Anina američka adresa, kompilirao u cjelinu dugu šezdesetak minuta. No dogodio se nesrazmjer. Ana briljantno svira, no sam film nije ni približno takav. Podosta toga njemu nedostaje. Prije svega ukoliko već gledamo Aninu povijest gdje su njeni roditelji i najstariji brat? Zašto smo od gitaristice dobili samo njenu glazbenu stranu? Konačan je dojam kako je riječ o vrlo plošnoj, u svojoj genijalnosti skučenoj djevojci – možda je ona uistinu takva no o tomu sami moramo donijeti sud; ne možemo tek vjerovati na autorovu riječ...

Robert Orhel u filmu Direkt – Da li rode griješe nema problema sa uspostavljanjem emocionalne povezanosti sa svojim protagonistima. Oni su od roditelja napuštena djeca koja su vrlo rano morali učiti razliku između bioloških i nebioloških očeva i majki. Tužno, potresno i fejdinovski dorađeno. Pohvale montažeru Žarku Koraću koji niti jednog trenutka nije dozvolio da film izgleda poput produženih interviewa, ali mora se priznati kako se i u odabiru zahvalnih sugovornika učinio lavovski dio posla. Montažni postupci došli su do izražaja i u filmu Vrtuljak Mladena Ćapina. Njegov montažer Nikola Bišćan vješto je slagao kockice filma koji govori o životu kao takvom ali s dva različita aspekta – djeca iz vrtića i stanovnici umirovljeničkog doma. Ista pitanja, u dobroj mjeri i slični odgovori. Sve povezano u dobroj mjeri asocijativnom montažom, no u konačnici se za nijansu pretjeralo: montažni postupci prečesto zasjenjuju sam film. Jedina sjenka koja je pala na sljedeći film, onaj Tanje Golić naslova Čekajte, čekajte, jest sjenka posvemašnje otužnosti, čak i tragičnosti. Studentski rad mlade autorice sastavljen je od kroz dvadesetak godina prikupljanih osobnih obiteljskih snimaka pokojne bake. Negdje na pola puta tih desetljeća od prigodnog snimanja prešlo se u projekt. Baka je oboljela od Alzheimerove bolesti a unuka Tanja odlučila je njeno gašenje zabilježiti kamerom. Težak film posve natopljen emocijama i film koji bi mladoj redateljici mogao osigurati nagradu Jelene Rajković koja se dodjeljuje mladim autorima.

 

O filmu Alda Tardozzija Ode Eddy već smo pisali u sklopu ZagrebDoxa tako da ćemo odmah prijeći na posljednja tri dokumentarca trećeg (eh te trojke...) festivalskog dana. Jednosatni Domjenak Vinka Brešana, baš poput u ovom tekstu prvospomenutog filma, na papiru mora da je izgledao sjajno. Domjenci su toliko zahvalni za neometan rad kamere ali i raskrinkavanje njihovog podteksta da je gotovo nevjerojatno kako se može takvo što uprskati. A sve je pedesetak minuta izgledalo vrlo dobro. Marina Marinović, kako se u timidnofilmaškim kuloarima dalo saznati, jest velika faca u svijetu hrvatskih slavnih. U Domjenku ona je glavna organizatorica domjenka Narodnog radija i mora se priznati da taj posao radi maestralno. Apsolutno je sve pod njenom kontrolom i to njeno kompetentno delegiranje poslova i ad hoc odlučivanje zapanjuje. No, ona nije jedina osoba Domjenka. Tu su konobari, kuhari jednog našeg catering spravljivača, uredništvo jednog žućkastog lista, fotografi i još nekoliko paralelnih domjenaka. Maske su se polako razotkrivale, sposobni su odvajani od nesposobnih i tada nas je posve iznenada dočekao veliki scenaristički i redateljski gaf: Vinko Brešan jednostavno je kao protutežu tim facama odlučio ubaciti snimke domjenka političke stranke čije je pretežito članstvo ruralnog zaleđa. I tako umjesto da naturalističke kadrove izjedanja pomno pripremane i servirane hrane potraži na domjenku kojeg je pratio još od faze prvih priprema Brešan se okreće jeftinom pokušaju poentiranja na do tada ni rječju spomenutim (a kamoli snimljenim) nižim političkim slojevima jedne parlamentarne stranke. U najmanju ruku neukusno.

Posljednji par filmova posve je međusobno oprečan podjednako u svojoj realizaciji koliko i u atmosferi te tematici. Palača Jere Gruića lirska je petnaestminutna crtica o jednom danu Dioklecijanove palače. Suvremeni sjaj i bijeda  splitskog centra definira se podjednako samom svojom vjekovnom gordošću koliko i ljudima koji tuda hodaju, rade, žive. Snimatelj Boris Poljak prvo je ime filma – kod takovih naslova to nimalo ne čudi. Eugen Varzić iako slabo barata kamerom snima (a potpisan je i u svim ostalim autorskim kategorijama) šokantno djelo. Trojica narkomana u uradku ironično nazvanom Pozdrav iz Poreča bivaju snimljeni za vrijeme uštrcavanja heroina u svoj organizam. Upečatljivo no i posve na krivom mjestu. Ovdje je riječ o amaterskoj skrivenoj kameri i teško da se može govoriti o autorstvu, prije o angažiranom članu lokalne zajednice.

 

 

Još iz rubrike