DOKUMENTARNI UVOD U 15. DHF
Petnaesti po redu Dani hrvatskog filma jučer su započeli pred razočaravajuće malim brojem gledatelja. Je li riječ o neadekvatnim terminima (projekcije su u dvorani SC započele u 13 sati) ili je na djelu stari Zloduh koji se glasa riječima 'hrvatski film je sintagma za loše' ostaje za vidjeti. Dani su otvoreni s četiri vrlo dobra dokumentarna filma i iako su uglavnom prikazivani na televiziji ili na prethodnim festivalima (ZagrebDox primjerice) pomalo je nevjerojatno da nisu privukli nešto više publike
Trilogija hendikepa
Organizator je za početak na raspored mudro stavio tri naizgled različita filma, no poveznica je brzo pronađena. Zamjena Alda Tardozzija progovara o dvije mlade žene koje su u vihoru rata učinile istu stvar – odselile su iz grada u kojem su odrastale. Sonja je Zagreb zamijenila Beogradom, a Jasna upravo suprotno. Kakva su im danas razmišljanja, što ih je mučilo i na što se još uvijek ne mogu priviknuti: to su samo neka pitanja na koje Tardozzi uz minimalnu intervenciju daje odgovore. Djevojke su u tinejđerskoj dobi morale iskusiti i prebroditi hendikep socijalne (ne)pripadnosti i dvadesetak minuta u njihovom društvu nudi podosta zanimljivosti. Kraća forma autoru je onemogućila slojevitije sagledavanje pa se tako prikaz gografsko – društvenog konteksta u kojem junakinje žive daje tek u naznakama. Uglavnom je to pogled na Beograd prošaran najrazličitijim štajkovima, a o Zagrebu više govori šarenilo slike koju podrazumijeva zdravije gospodarstvo. Kako Zamjena odmiče sve je čvršći dojam da su prave prepreke ekonomskog, ne nacionalnog predznaka. Više o tom fenomenu trebalo bi vjerojatno čitati u poslovnom podlisku dnevnih novina...
Nakon Tardozzija na scenu je stupio Nebojša Slijepčević. Serijal dokumentarnih crtica Direkt već nas je odavno razmazio svojim stilskim rukopisom. Slijepčevićev film Obični ljudi tipičan je primjer kako izgleda film nastao u produkciji Fade Ina. Nekonzervativna kamera, vješta montaža, izostanak neposredne autorske intervencije, a glazbena kulisa pomno odabrana. U Običnim ljudima upoznajemo četvoro mladih ljudi koji pored onih uobičajenih teškoća studiranja, stvaranja identiteta i pronalaženja posla moraju računati na ono većini nepoznato: na tjelesni hendikep. Najznačajnije pitanje koje se provlači kroz film jest kako tim ljudima olakšati svakodnevicu, kako im omogućiti samoostvarenje i kako prevladati predrasude. No to su ona uobičajena pitanja koja i očekujemo od filmova koji se bave tom tematikom. Dvojba iz pozadine koju su scenaristi Slijepčević i Arijana Lekić Fridrih suptilno naglasili (i time oplemenili svoj film) jest sljedeća: treba li hendikepirana osoba svoje osnovnoškolsko i srednješkolsko obrazovanje ostvariti u specijaliziranim školama gdje će se lakše snaći u sebi sličnom okružju ili je mudriji put onaj redovan; neeufemiziran, izravan. I još jedno pitanje bez pravog odgovora.
Treći film početne projekcije revije bio je Vrt plavih ruža redatelja i scenarista Mladena Santrića. U uvjetno rečeno gradaciji hendikepa koju su nam ponudili sastavljači programa ovdje dolazimo do prefiksa 'naj'. Smanjena ubrojivost nema lijeka. Nepripadnost se može zakamuflirati i savladati, tjelesni nedostaci nadomjestit će se pomagalima. Duševne bolesti i malformacije teško, gotovo nikako ne mogu probiti gard predrasuda okoline. Vrt plavih ruža iznimno je potresan film koji stereotipe razbija nestereotipnim sugovornicima. Bilo da je riječ o osoblju bolnice u Gornjoj Bistri (dvorac Oršić) ili volonterima iz Italije koji redovno obilaze male bolesnike. Ono što saznajemo njihovim posredstvom jest činjenica da koliko su ti nesretni mališani zakinuti s jedne strane s druge se to isto može reći i za nas. Njihova kvaliteta je apsolutna čistoća emocija, iskrenost u jednostavnosti, a to su osobine kojima se malo tko zdrav može pohvaliti.
Za kraj Štulić
Kad Miki kaže da se boji jest film o kojem se podosta toga zna. Branimi Johnny Štulić, Azra, ali i ono što je manje poznato: stvarni ljudi i sve no nezanimljivo vrijeme koje je inspiriralo našu ponajveću ikonu rocka. Ines Pletikos je snimila film posve oprečan onom poznatijem, Mirkovićevom Sretnom djetetu. Potonji je naslov intimistična priča o vlastitom odrastanju, dok je Miki pokušaj pojašnjavanja konteksta i uopće fenomena Azre odnosno Štulića. Tko su Miki, Maja Prišt ili Mirna? Kako su velikog Johnnyja doživljavali prijatelji, djevojke, a kako znanci? Sve to ali i još podosta toga krije se u filmu Ines Pletikos. Najznačajnija osobina filma jest očigledno predano obavljena priprema filma i vješto umetanje arhivskih snimaka. Mane? Najveća jest da nema Johnnyja! Ali da je tu vrlo bi vjerojatno već dosadio. Čini se da je čovjek napravio pravu stvar.