DRAŽEN ŽARKOVIĆ
INTERVJU<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
KARTA JE KURVA
Razgovarao: Silvio Mirošničenko
Za svoje prve filmove dobio je više Oktavijana ( za kratkometražni igrani Samopotjeru, 1993.,srednjometražni Novogodišnju pljačku, 1998.; i za dokumentarni Šalter ). Jedan je od najnagrađivanijih mladih filmskih redatelja mlađe generacije kojeg pamtimo i po prvom nogometnom igranom filmu devedestih ''Ajmo žuti'', upravo je završio snimanje svog trećeg igranog filma ''Trešeta''. On je Dražen Žarković i ne boji se priznati kako voli populističke filmove i na samo njih, kao i to da nije nimalo zaljubljive prirode naspram svojih uradaka. Čvrsto stoji na zemlji, ništa ne mistificira, voli sve svesti na zanatsku razinu. Stoga ni ne čudi da ga svaki redatelj poželi za pomoćnika. Nakon Draženovog iscrpljujućeg snimanja s koredateljem Pavom Marinkovićem i splitskim glumcima, razgovarali smo o uspješno urađenom poslu.
Kako su dva purgera završila na temi napuštenih dalmatinskih otoka?
Ideja je Pavina. Pavo je podrijetlom s otoka Visa i iako rođen i odrastao u Zagrebu, od malih je nogu provodio ondje bezbrojne ljetne mjesece, tako da jako dobro poznaje i osjeća jezik i probleme male otočke sredine. Na konkretno pisanje priče za ovaj film potaknuli su ga stvarni događaji kojima je posvjedočio prisustvujući jednom seminaru koji se održavao na otoku Premudi. Priča je dugo godina kuhala u njemu dok je jednog dana nije odlučio staviti na papir. Siže filmske priče "Trešete" je sljedeći: Na malom, umirućem dalmatinskom otoku među nekolicinom stanovnika žive i četvorica prijatelja koji gotovo svake večeri kartaju trešet, drevnu kartašku igru kojom kojom Dalmatinci uglavnom ubijaju sumorne zimske dane kad se turist ni teleskopom ne može pronaći. Kad jedan od njih četvorice umre, preostala trojica očajnički pokušavaju pronaći četvrtog za igru, pa tako nastoje pridobiti mjesnog svećenika, seoskog redikula, Zagrepčana koji je na otok došao kupiti vikendicu, lokalnog policajca...Kroz njihovu potragu počinju se isprepletati sudbine malobrojnih stanovnika otoka, te otkrivati njihove duboko zakopane tajne...Pavo se isprva bavio idejom da sam pokuša režirati film u nezavisnoj produkciji, međutim projekt se za tako nešto ipak pokazao malo prezahtjevnim, te je na kraju potpao pod okrilje Dramskog programa HTV-a, koji ga je pristao realizirati. To je zapravo trenutak u kojem sam se ja kao redatelj uključio u projekt. Budući sam podrijetlom kontinentalac i ne poznajem otočku sredinu niti izdaleka tako dobro kao Pavo, nas smo dvojica dogovorno odlučili surađivati na poslu redatelja, te je on osim funkcije scenariste obnašao i posao ko-redatelja zaduženog za rad s glumcima, tim više što je Pavo glumce odabrao još u fazi pisanja scenarija, te pojedine uloge prilagodio određenim licima.
Jedno vrijeme furao si zanimljiv filmski svjetonazor tvrdeći da si ljubitelj dobrog američkog filma. Svojedobno te tvoj scenarij na ljetnoj akademiji u Grožnjanu odveo u SAD, gdje si u Ohiou pohađao seminare o filmu. Svidjela mi se tvoja davna izjava jednom tjedniku kako u ''populističkim filmovima ne treba tražiti ono čega nema''. Koliko koketiraš s populizmom u novom filmu i ima li američkih utjecaja koji povremeno zaiskre?
Zanat filmskog pripovijedanja je nešto do čega jako držim i nastojim sebe tjerati biti dobrim zanatlijom. U režiji sam jako pragmatičan i držim se one kako dobar redatelj u svakom trenutku mora savršeno dobro znati što želi. Drugim rječima uvjek nastojim film snimiti unaprijed u svojoj glavi i zatim snimanju pristupiti kao pukoj egzekuciji, a upravo su to značajke profesionalne američke filmske produkcije (iako ne isključivo nje). Tako da vjerujem kako se neki utjecaji američkog filma u smislu zanatske čistoće mogu (nadam se) osjetiti u svemu što radim. Isto tako nastojim i sve što radim istovremeno gledati i očima potencijalne publike, te nastojim izbjegavati pretjerano hermetična rješenja, odnosno imati na pameti kako će to što upravo snimamo jednoga dana i nekakve šire narodne mase morati gledati i razumjeti...

Obožvaš ''Inspektora Cluzoa''. Ima li u filmu kakve istrage ili sličnog na tragu redatelja B.E-a?
Čitav se film zapravo bavi nizom sitnih tajni koje brižno čuvaju glavni likovi, a koje se tijekom filma polaku otkrivaju, pa iako se ne bi moglo reći da postoji neka istraga u policijskom smislu, neke male misterije ipak postoje, no film žanrovski ipak nije komedija Cluzoovskog tipa, već prije humorna drama...
Nakon ''Pljačke'' i ''Ajmo žuti'' koji imaju urbani štih, okrenuo si se ruralnom što i nije daleko od tvojih prvotnih televizijiskih emisija u Dječjem programu, ''Eko-vizije'' i ispitnog dokumentarca na ADU ''Oslobađanje'' ( tematizira brdski biciklizam ) koji se bavi tvojom velikom ljubavlju-prirodom i biciklima. Jesi li se iz tih razloga lakše unio u ruralnu priču ''Trešete''?
Budući se privatno vrlo često okrećem bježanju u prirodu (ruralno) i već mi je odavno pun kufer prometnih gužvi u metropoli, odlazak zimi na otok Šoltu gdje je film sniman zaista nisam doživio kao odlazak na robiju nego naprotiv - odmor, tako da mi "ufuravanje" u dotični ambijent zaista nije predstavljalo prevelik problem...
Kakvi su vam planovi po završetku filma?
Projekt u ovoj fazi još ima status televizijskog filma budući je realiziran pod okriljem Dramskog programa HTV-a. Naša je namjera čim bude završen ponuditi film Ministarstvu kulture za dofinanciranje i prebacivanje, tzv. blow-up na 35mm kino format, što će naravno ovisiti i o kvaliteti finalnog proizvoda, te financijskim mogućnostima i dobroj volji Ministarstva, no budući je to recept po kojem su nastali i filmovi poput "Kako je počeo rat na mom otoku", "Da mi je biti morski pas", "Blagajnica hoće ići na more", pa i moi i Pavin posljednji zajednički uradak "Ajmo žuti", da spomenem samo neke, nadamo se najboljem.
Dakle, ukoliko bi Ministarstvo pristalo dofinancirati film vidjeli bismo ga ovog ljeta na Pulskom festivalu, te najesen u kinima. Ukoliko se to iz ovih ili onih razloga ipak ne dogodi publika će ga moći vidjeti na televiziji...
Imaš li neku Favorites scenu koja ti se posebno omilila. Nešto čime slobodno možeš doći doma i reći: Mama, ovo sam ja režirao?
Dvoboj Žarka Potočnjaka i Ivice Vidovića odnosno likova koje oni tumače "boršama" ili torbama s kojima se ide u dućan, u prekrasnom ambijentu napuštenog Šoltanskog sela.
Žarko Potočnjak tumači lik Šimeta, starog moreplovca koji se pod stare dane vratio sa "stranca" na svoj rodni otok i iz nama nepoznatih razloga ne može organski podnjeti Šarliju, starog umirovljenog oficira JNA, kojeg igra Ivica Vidović. Kada se njih dvojica susretnu na uskoj stazici na kojoj se ne mogu mimoići njihova međusobna netrpeljivost kulminira u tuču, koja vrlo brzo završi bez težih posljedica po bilo koga od njih...
Jesi li uspio realizirati sve redateljske zamisli?!
Nakon snimanja svog prvog većeg projekta, srednjemetražnog igranog filma "Novogodišnja pljačaka", obećao sam sebi da se više nikada neću baviti režijom igranog filma i u to sam nekoliko mjeseci čvrsto vjerovao. Danas, gotovo deset godina kasnije naučio sam se puno bolje nositi s takvim osjećajima. Snimanje filma u našim uvjetima za redatelja uvijek znači pristajanje na gomilu kompromisa. Na svoju nesreću nisam od onih kolega koji su smrtno zaljubljeni u vlastito djelo i genijalnost, pa sam vrlo često nesretan i nezadovoljan s učinjenim, međutim znam da sam to mogao napraviti ili tako ili nikako. Vrlo često jednostavno nema vremena (čitaj novca) nešto istjerati do kraja i napraviti onako kako Bog zapovjeda, pa si prisiljen pustiti kadar za kojeg si svjestan da nije potpuno dobar, međutim sunce zalazi i ako se ne požuriš nećeš uopće stići snimiti još tri kadra koji te čekaju na dispoziciji, a ako ih ne snimiš tada, nećeš ih snimiti nikada jer za ponavljanje nema novca i tako to krene... Uglavnom nastojim se lječiti od svog perfekconizma, jer ću u protivnom vjerojatno biti u depresiji do kraja svoje redateljske karijere... Znam da ću i u ovom slučaju u montaži lupati glavom o zid, žaleći što neke stvari nisam napravio bolje...
Život ti je u opasnosti i ovisi o tome da li će se Nekom poznavatelju filma svidjeti neki segment kojeg odabereš. Što bi izdvojio?!
Mislim da će glumci biti sjajni. U hrvatski film se s godinama nažalost uvukao jedan pogrdni termin koji glasi "hrvatska gluma" i jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio za prethodni projekt "Ajmo žuti" je komentar koji mi je izrekla jedna kolegica:"Uopće nemaš hrvatsku glumu u filmu, kako ti je to uspjelo?!""Hrvatska gluma" je nešto za što je publika često spremna potpuno nepravedno optužiti glumce, potpuno nesvjesna da riba smrdi od glave. Pavo za početak sjajno piše životne, potpuno ne-papirnate dijaloge, što je prvi preduvjet za dobru glumu na filmu, nadalje je sve glumce odabrao još tijekom pisanja scenarija i točno je znao za koga piše koji lik, te su glumci i sami u dosta velikoj mjeri bili uključeni u kreiranje svojih lica. Ja sam kao redatelj također uvijek spreman dati glumcu neophodnu kako bi dijalog zaživio, a ne ih tjerati da čitaju s papira točno ono što je napisano. Naposljetku radili smo mahom sa sjajnim splitskim glumcima, koji su nažalost u našim filmskim krajevima potpuno nepravedno prilično zapostavljeni zbog same činjenice da ne žive u Zagrebu...
Kako je teklo snimanje i na kojim lokacijama ste snimali?
Postojala je sljedeća gruba podjela rada, Pavo bi vježbao s glumcima dok bi se ja bavio radom s kamerom i tehničkim djelom ekipe, a kada bi glumci stali pred kameru, a mi sjeli za monitor, tada bismo zajedničkim snagama tesali kadar do kraja. Šoltanske kuće i Omiški pejzaži pokazali su se kao idealna kulisa filma. Točnije, eksterijeri su snimani najvećim dijelom na otoku Šolti, a interijeri na obali u okolici Omiša. Iz organizacijskih razloga, budući su većina glumaca članovi ansambla Splitskog HNK-a, pa smo im morali biti blizu, jer tamo gotovo svake večeri igraju predstave. Šolta osim toga posjeduje (na svoju žalost) impresivne polunapuštene ruralne ambijente.
Imao si ekipu od oko 40-tak ljudi, glumci su većinom splitski i nekolicina članova viške amaterske kazališne družine. Koliko si zadovoljan glumačkim izvedbama?
U filmu igraju sljedeći glumci s kojima sam izuzetno zadovoljan::
|
IME LIKA |
IME GLUMCA |
|
MARTIN |
JOSIP GENDA |
|
ŠIME |
ŽARKO POTOČNJAK |
|
NIKŠA |
SINIŠA BRAJČIĆ |
|
JURE |
TRPIMIR JURKIĆ |
|
MILICA MLAĐA |
BRUNA BEBIĆ-TUDOR |
|
KOZLE |
MARINKO PRGA |
|
STELA |
KSENIJA PROHASKA |
|
DON IVAN |
ČEDO MARTINIĆ |
|
ŽUVELA |
MILAN ŠTRLJIĆ |
|
KAPITANO |
ELVIS BOŠNJAK |
|
ŠARLIJA |
IVICA VIDOVIĆ |
|
MILICA STARIJA |
LINA BLAŽEVIĆ |
|
PREKRASNI UM |
JOSIP ZOVKO |
|
MILIČIN MUŽ |
SINIŠA POPOVIĆ |
|
MILAN |
LENKO BLAŽEVIĆ |
|
ČINOVNIK |
SLOBODAN MILOVANOVIĆ |
|
MILIČIN NONO |
ZDENKO KARUZA |
Teško mi je izdvojiti neki lik kao osobito zanimljiv, budući su svi vrlo živopisni i imaju svako svoje mušice, no vjerujem da će jedan od onih koji će najviše iskočiti biti lik poštara Jure u tumačenju sjajnog Trpimira Jurkića, zbog jednostavne činjenice da se Trpimir do sada nije imao prilike okušati na filmu, pa će se svi pitati gdje se do sada tako dobar glumac skrivao...? Zanimljiv je slučaj Milana Štrljića koji igra manju ulogu nakon pozamašne stanke uslijed obveza koje ima kao intentdant HNK-a.

Poznati su nam problemi na koje si nailazio pripremajući ''Novogodišnju pljačku''. Jednom prilikom si rekao kako nema tog Oscara, niti Oktavijana, niti pljeska publike koji ti može kompenzirati porođajne muke filma.
Snimanje "Trešete" mi je iskreno rečeno bilo jedno od ležernijih u životu što zbog činjenice da sam teret režije podijelio s Pavom, a što zbog najbolje ekipe s kojom sam do sada imao priliku surađivati kao redatelj. Najviše nam je problema zapravo stvaralo vrijeme, odnosno vremenske neprilike, kiša, hladnoća, bura, jugo. Radnja filma prati događanja na otoku od kraja zime, preko proljeća, pa sve do početka ljeta, te je jedino doba kada smo u kratkom vremenu mogli odigrati sve nabrojeno bilo veljača i početak ožujka... Apsolutno svaki kadar filma snimljen je na autentičnim lokacijama, odnosno niti jedan u studiju, što me iznimno veseli i mislim da će jako pridonjeti autentičnom štihu filma
Glazbu radi Hrvoje Crnić. Hoće li biti etno elemenata?
Naravno, zato smo ga i angažirali. Hrvoje u ovom trenutku čeka prve montirane materijale, pa da se baci na posao...
Poznat si i kao cijenjeni pomoćnik režije. Siguran sam da si asistirajući velikim imenima naše kinematografije pobrao prilično znanja i iskustva iz druge ruke. Koliko ti je to iskustvo pomoglo pri radu na ovom filmu i općenitom razvoju kao filmskog redatelja?
Osobno, za razliku od nekih mojih kolega, posao pomoćnika režije smatram puno stresnijim i napornijim od posla redatelja, pa ću se ako moram birati između to dvoje uvijek odlučiti za režiju. S druge strane pomoćnićki posao je najbolja moguća filmska škola za sve redatelje, jer imaš priliku učiti na greškama, što je uvijek najbolje, međutim koje nisu tvoje vlastite...
Za vrijeme strojarskog studija kod kuće si crtao stripove koji su više ličili na story-boarde za igrane filmove. Svoju prvu fascinaciju filmom ispoljavaš kroz zanimanje za animirani film radeći ka fazer u Zagreb filmu. Na prvi prijamni ispit na ADU dolaziš sa scenarijem za kratki igrano-animirani film ''Muha''. Koristiš li ta iskustva kao recimo Fellini koji je crtao ''karikature'' za svoje filmove?
Svakako. Za svaki svoj film skiciram bar nekakve rudimentarne storyboarde, što je zapravo najbolji način za izmjenjivanje svojih ideja s ekipom i trebao bi biti pravilo (kao što vani izrada storyboarda i jest). To mi iskustvo ukratko omogućuje da svaki kadar prilično precizno vizualiziram u glavi unaprijed, što uvelike olakšava snimanje...
Namjeravaš li kao Vatroslav Mimica ili Goran Trbuljak okušati sreću u animiranom filmu?!
Vrlo rado, čak po ladicama imam i nekakve do pola napisane scenarije, međutim u ovom sam trenutku u nekom "drugom filmu" (igranom)...
Postoje određene indicije da bi se film mogao prikazati i na splitskom ljetu?!
To je ideja intendanta Splitskog HNK Milana Štrljića, koji također igra u "Trešeti", ali će jednako kao i pojavljivanje filma na Pulskom festivalu zavisiti od dobre volje Ministarstva kulture.
Jesi li prije snimanja naučio trešetu ili za vrijeme snimanja?
Trešetu sam naučio tijekom snimanja, odnosno nešto prije nego li je red došao na scene samog kartanja. Igra zapravo nije naročito komplicirana, jedino što vrlo lako zbuni kontinentalce navikle na mađarice ili karte za poker, jer su sve četiri "boje" u trešeti (špade, bašton , dinari i kupe) obojeni isto ( u crvenu, žutu i plavu boju), pa je karte dok se ne navikneš pomalo teško razlikovati...Ne kaže se uzalud da je karta kurva.
Neugodnosti ili bizarne situacije?
Najbizarniji je definitivno bio kozar čije su nam koze glumile u filmu, a sve odreda nose imena saborskih zastupnika/ca, te likova s televizije...Imam još nešto što je pomalo tužno, Ivica Vidović tumači lik Šarlije, umirovljenog oficira JNA, koji se vratio umrijeti na rodni otok. Šarlija vrlo teško govori i tijekom filma saznajemo da na grlu ima neku opaku boleštinu koja bi vrlo lako mogla biti i fatalna. Pavo je za ovu ulogu Ivicu odabrao vrlo rano tijekom pisanja scenarija, te je Ivica podosta sudjelovao u kreiranju svog lika, međutim prevršio je svaku mjeru kada mu je oko dva tjedna pred početak snimanja dijagnosticirano zadebljanje na glasnicama, zbog kojeg je završio na kirurgiji i bilo je upitno hoće li uopće progovoriti do svog prvog snimajućeg dana. Da se naježiš od užasa. Srećom sve je dobro završilo. Šarlijin hrpav glas koji ćete čuti u filmu gotovo uopće nije glumljen...Nije baš smiješno ali
Otkrij nam početna razočarenja u bavljenju ovim ''nezahvalnim poslom''?
Ono što publika ne razumije (a nije nikakvo opravdanje, naravno) jest činjenica da svaki redatelj, bio nekome na kraju njegov film dobar ili loš, u svoje djelo uvijek unese maksimum svog znanja, dobre volje, (ne)talenta, pameti i svega ostalog... rad na filmu je suviše naporan, dugotrajan i stresan posao da bi netko u njega ulazio s rečenicom:"Ej, stari! Snimit ću takvo sranje, kakvo još nitko nije vidio...!" Svi mi dajemo svoj maksimum (najbolji i najgori među nama). I kad na kraju nakon svih porođajnih muka film konačno izađe na svjetlo dana, doslovce svako loše mišljenje (ne nužno samo kritičarsko) razočarava i boli. Zamislite da hodate ulicom sa svojom petogodišnjom kćerkicom koju vodite za ruku i naletite na jednog poznanika. Zastanete. On ljubopitivim pogledom odmjeri djete i s izrazom iskrenog, nimalo zlonamjernog užasa na licu, kaže: "Jebote, što ti je ružna mala! Čuj, nemoj se ljutit, al' stvarno...je l' takva na tebe il' na ženu...?!" Koliko god njegovo opažanje možda bilo potpuno točno i objektivno, dobijate neodoljiv poriv da stisnete šaku i razvalite ga svom snagom posred pi#ke. Naravno, bitna razlika između djeteta i filma je u tome što je vaše dijete vaša privatna stvar, dok je film javno dobro snimljeno novcem poreznih obveznika, no emocija je ista. Svaki autor koji kaže da ga loše kritike ne pogađaju laže k'o pas.
Najveća neugodnost, možda propao projekt snimanja igranog filma o zagrebačkom inspektoru?!
Možda nije najveća neugodnost, ali je sigurno spada u TOP 10: Noć. Ušće Neretve oko 5 sati ujutro. Kraj za mene šesnaestsatnog radnog dana (noći). Veljača. Iako puše orkansko jugo hladno je. Kiša pljušti paraleno sa zemljom i plima polako preplavljuje pješčanu plažu na kojoj snimamo. Radim kao pomoćnik režije na filmu "Nebo sateliti" svog starijeg kolege Lukasa Nole. Snimanje je pri kraju, ostalo nam je još nekoliko kadrova. Nepomično stojim s motorolom na uhu ispred tenka Hrvatske vojske, koji glumi vozilo okupatorske JNA i čekam signal da je kamera krenula, ne bih li rukama signalizirao tenkistu čija glava viri iz oklopnog vozila da može krenuti i odvoziti dogovorenu rutu. Tješim se da je bar tom jadniku gore nego meni. On nema niti kabanicu. Kamera nikako da krene, imaju problema, kiša im uporno zaljeva objektiv, pa ga stalno moraju sušiti. Minute prolaze vrlo sporo, no nadam se ako ostanem nepomičan i smiren da će sve brže proći. Prođe pet minuta... deset... petnaest... u jednom trenutku osjetim kako mi je kabanica napokon promočila i mlaz hladne vode mi počinje curiti niz vrat, ramena, duž leđa, promoći mi gaće, stane se slijevati niz noge i puniti gojzerice, koje se u jednom trenutku preliju jer se do vrha napune vodom. Istovremeno sam svjestan da ću se za oko sat vremena vratiti u svoju hladnu, vlažnu sobu, u kojoj ću po stolicama razbacati svu tu mokru odjeću znajući da ću je gotovo jednako tako vlažnu morati opet obući sutra ujutro...
Najsmješnija situacija za snimanja nekog filma?
Na snimanju već spomenutog "Neba satelita" pomoćnici režije Janko Heidl i moja malenkost glumili smo leševe Gorana Grgića (ja) i Ive Gregurevića (Janko), izgorene i oborene u plamtećem avionu. Majstorica maske Buba obljepila nas je gumenom maskom (u tih par sati naučio sam cijeniti sve glumce koji stalno glume pod teškom maskom - Star Trek isl.), te učinila od nas vrlo uvjerljive i nakazne mrtvace. Kao takvi smo se slikali s nasmijanim ostatkom ekipe. Još negdje čuvam fotografiju - izgleda prilično bizarno...
Kako gledaš na stanje u hrvatskoj kinematografiji? Jesmo li toliko jadni i ružni kako nas prezentira sedma sila i ostali skeptici?!
Zamislimo da su jedini filmovi snimljeni u Hrvatskoj u proteklih desetak godina bili npr: "Kako je počeo rat na mom otoku", "Da mi je biti morski pas", "Maršal", "Blagajnica hoće ići na more", "Tri muškarca Melite Žganjer", "Nebo sateliti", "Posljednja volja", "Novo vrijeme", "Fine mrtve djevojke", "Svjedoci", "Kraljica noći", "Tu", "Sretno dijete"... i niti jedan drugi. Kakvo bi u tom slučaju bilo mišljenje javnosti o kvaliteti hrvatskog filma? Ako je suditi prema prijemu za kojeg znamo su navedeni filmovi imali među kritičarima ili bar publikom za pretpostaviti je kako bi sveopće javno mišljenje publike i kritike bilo kako je hrvatski film zapravo prilično dobar. Međutim, svi znamo kako je već dulje vrijeme opće prihvaćeno mišljenje javnosti kako je hrvatski film zadnje smeće. U čemu je problem?
U hrvatskim kinima se godišnje pojavi primjerice jedan ili ntii jedan španjolski film. Najčešće je riječ o nekakvom Almodovaru. Na osnovu gledanja tog jednog jedinog španjolskog filma (da ne guslamo stalno po srpskom) i publika i kritika će združenim snagama spremno izjaviti kako je eto španjolski film sjajan, a hrvatski smeće i kako bi bilo krajnje vrijeme da ga već jednom netko ukine.Nitko sretniji od mene kada bih svu tu publiku i kritiku uspio sakupiti u jednu ogromnu kino dvoranu, zavezati ih za stolice i natjerati da odgledaju svih šezdesetak filmova koliko ih je te godine snimljeno u Španjolskoj, te ih na kraju dotičnog filmskog maratona ponovno zapitati što misle o španjolskoj kinematografiji.U Hrvatskoj se godišnje snimi u prosjeku šest filmova - u Španjolskoj šezdesetak. Hrvatska godišnje izrodi bar jedan vrlo dobar, ako ne i odličan filmski naslov - Španjolska desetak. Hrvati snime još dva filma kojih se ne trebaju osobito sramiti - Španjolci dvadeset. Slijede još dva hrvatska filma bez kojih se baš i moglo - naspram španjolskih dvadesetak. Naposljetku nam u Hrvatskoj svake godine sljedi još najmanje jedan naslov za kojeg je teško povjerovati da je netko uopće bio spreman dati novac kako bi se takvo što snimilo - Španjolci takvih nakaza filmske umjetnosti imaju najmenje desetak...Naravno da je gornja teza temeljito iskarikirana i da pojednostavljuje stvarnost, ali uvjeravam vas da istina nije daleko od toga.Problem je u tome što tijekom godine u hrvatska kina dolazi samo NAJBOLJE OD NAJBOLJEG ŠTO SE SNIMI U SVIJETU (a i pola od toga je najčešće smeće), dok se istovremeno u istim kinima izvrte SVI hrvatski filmovi snimljeni tekuće godine. Konstantno se uspoređuje hrvatski prosjek s vrhuncima svjetske kinematografije. Hrvatski film nije loš. On je jednostavno prosječan.