DRUGDJE
Razgovor s Natalijom Župan...
Kratki dokumentarni film Drugdje, nastao u produkciji Hrvatskog filmskog saveza dočarava minijature iz života kineskih pridošlica. Mlada scenaristica i redateljica Natalija Župan surađivala je dosad na raznim filmskim, televizijskim igranim, i dokumentarnim projektima a ovaj je film njeno debitantsko ostvarenje. Odmjerenim i duhovitim pristupom redateljica u filmu otkriva zanimljive detalje svakodnevice Kineza naseljenih u Srbiji i Hrvatskoj ali isto tako prikazuje i reakcije domaćeg stanovništva na njihovo samouvjereno zauzimanje ekonomskog i životnog prostora. Proturječnosti razdvajajućih kultoroloških razlika naspram brze asimilacije, vjerno su predočeni unatoč 20 – minutnom trajanju. Snimanje dugo gotovo dvije godine očito se isplatilo, zanimljiva tema uspješno je zaintrigirala gledatelje na projekciji u kinu Tuškanac a nakon najavljivanja svog prvog uradka i naknadnih, mahom pozitivnih reakcija, redateljica je prepričala kako se snalazila na snimanju i kako je „preživjela“ tremu prije same premijere.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Film.hr: Zašto naziv Drugdje, što on označava?
Film govori o ljudima koji su se spakirali i otišli tisuće kilometara dalje od svoje zemlje da zarade novce. Negdje drugdje.
Film.hr: Kako se formirala ideja o snimanju ovog dokumentarca? Sudeći po filmu, kinezi postaju sve prisutniji u našoj socijalnoj stvarnosti,kakvu ulogu,po vašem mišljenju,oni zasad imaju u društvu?
Jedne nedjelje sam odšetala do Hrelića i šokirala kad sam tamo primijetila štandove prepune kričavog plastičnog cvijeća i jeftinih grudnjaka. Za tim su štandovima stajali Kinezi koji su govorili – srpski. Počela sam obilaziti druge dijelove grada u kojima su otvorili svoje radnje i shvatila da su svi, ama baš svi, došli iz Srbije. Uz pomoć Vanje, izvršne producentice filma, kontaktirala sam neke ljude u Beogradu koji su nam objasnili pozadinu cijele te priče o „transferu“ Kineza iz Srbije u Hrvatsku. To je bio početak.
Danas nema grada (a bogme ni sela) u Hrvatskoj koji nema svoj kineski dućan. Reakcije na njih su različite – od bijesa i netrpeljivosti, preko ignoriranja do simpatije. A što se tiče njihove uloge u društvu, mislim da je ona nezamjetna. Užasno su zatvoreni i tradicionalni. Ovdje im se rađaju djeca ali oni ih sa šest godina šalju bakama i dedama u Kinu na školovanje. Ovdje su došli zaraditi novce (i to im jako dobro ide), priča tu počinje i prestaje. Kad im zarada postane nezadovoljavajuća, bez problema će se spakirati i otići negdje drugdje. Rekli su mi da je trenutno „in“ – Egipat!
Film.hr: Koliko dugo je trajalo snimanje? Na kojim lokacijama ste snimali? Da li ste naišli na otpor ispitanika pri snimanju tj. kako je protekao cijeli proces stvaranja ovog filma?
Spakirali smo se i otišli za Beograd u veljači 2005. Tamo smo odradili šest dana snimanja a onda se vratili u Zagreb gdje smo u dva dana zaokružili naš dio priče o Kinezima. Sve u svemu, malo snimajućih dana ali razbacanih kroz više godišnjih doba, na veliku radost snimatelja. :)
A Kinezi, kao pravi trgovci, samo se smješkaju i dobro važu svaku riječ. U životu se nisam toliko „nasmješkala“ kao snimajući ovaj film. Možda sam zato i uspjela probiti njihovo početno nepovjerenje. Vilica me još uvijek boli.
Film.hr: Film traje 20 minuta,da li s obzirom na široko tematsko područje i ograničeno vrijeme, imate li osjećaj da ste uspjeli reći i prenijeti sve što ste namjeravali? Možete li izdvojiti par zanimljivosti sa snimanja koje nisu uvrštene u film?
Uh, teško pitanje. Ne, nemam osjećaj da sam uspijela reći sve što sam namjeravala. Planiram nastavak, Drugdje 2. : )
A ovo drugo pitanje dira tamo gdje najviše boli. Kad ti završi termin snimanja u 8 navečer i kamera ode na neku drugu „gažu“, a ti ispred očiju imaš sto pijanih Kineza koji pjevaju karaoke. Da, bilo je zanimljivih situacija koje nismo uspjeli dokumentirati.
Film.hr: Postoje li uzori za kojima ste se povodili? Par riječi o suradnji s ostatkom ekipe...
Par dana prije nego što ću počet sa snimanjem, gledala sam Žilnikov film Kennedy se vraća kući i pomislila, hej, samo zamijeni Rome s Kinezima i snimi takav film. I kako to obično biva, proces snimanja me odveo u sasvim drugom smjeru. Žao mi je samo da ga nisam uspjela upoznati kad smo snimali u kineskom frizerskom salonu u Novom Sadu. Bit će da ne ide tamo na frizuru.
Imala sam najbolju ekipu na svijetu, Vanju, Veru, Markonija, Dijanu i Anu. Predurali su sve moje histerije, depresije i euforije. Samo su se smješkali. Naučili ljudi nešto od Kineza!
Film.hr: Kakvi su dojmovi nakon svečane premijerne projekcije u kinu Tuškanac i planirate li već neke nove projekte?
Prije sam mislila da je snimanje najstresniji dio ovog posla. Sad znam da su premijere puno gore. Pa tako još uvijek nemam pojma kakvi su mi dojmovi. Preživjela sam, dobro je.
A kad se malo priberem, moram staviti na papir sinopsis za novi dokumentarac za koji me već godinu dana gnjavi moja prijateljica Aleksandra – o kamikazama, ljudima koji pretrčavaju prometne avenije jer pothodnik je udaljen dalekih par metara. Ne smeta ako si teško pokretan, slijep ili guraš ispred sebe kolica s djetetom. Time je adrenalin veći. Tvrdi Aleksandra da se čak može govoriti i o različitim stilovima kod pretrčivača. Pa da i to vidimo.