Gas do daske 3
Gas do daske 3
režija: Brett Ratner
uloge: Chris Tucker, Jackie Chan, Max von Sydow, Roman Polanski, Hiroyuki Sanada, Noémie Lenoir, Yvan Attal
Kako je benzin poskupio i u SAD-u, autori serijala stisnuli su gas do daske usred Pariza. Šteta guma...
☻☻
Piše: Boško Picula
Tko bi rekao da će detektivski par Carter i Lee biti među posljednjim promicateljima američke vanjskopolitičke strategije preventivnog djelovanja? Kada se njih dvojica na početku filma Gas do daske 3 nađu u verbalnom klinču s pariškim taksistom Georgeom, gledatelj ima osjećaj kao da prati slična prepucavanja u američko-francuskim odnosima u proljeće 2003. kada je George W. Bush krenuo na Irak, a Jacques Chirac rekao povijesno 'non'. George (taksist, ne predsjednik) smatra da Amerikanci sve rješavaju obračunima i pucnjavom, dok je Carter uvjeren da će njegov francuski domaćin kad-tad promijeniti mišljenje i podržati pravu stvar. I gle čuda! U završnici se dogodi upravo to. Simpatični se Parižanin pretvori u kauboja podno Eiffelova tornja i s metkom u pravom smjeru razriješi sve dileme. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna. Osobito ona na biračkim mjestima posljednjih mjeseci. .jpg)
Toliko o međunarodnoj politici koja je, htjela-ne htjela, najzanimljiviji dio trećeg serijala o kroskulturnom policijskom tandemu. Sve ostalo je ostalo ispod očekivanja. Doduše, priča o logoreičnom američkom i šutljivom kineskom čuvaru zakona nije niti zamišljena kao zatjevna misaona vježba. Prvi dio snimljen 1998. ponudio je uspjeli doprinos konceptu buddy-buddy filmova u kojem se naoko nespojiv par razlikovao ne samo svojim karakternim osobinama, nego i podrijetlom pri čemu niti jedan od njih dvojice nije bio WASP-ovac. Globalizirani je svijet tako dobio globalizirane junake i milijuni su se gledatelja smijali efektnoj kombinaciji brbljanja i mrmljanja, dvije lijeve i obje noge u zraku, zapadnjačkoj koleričnosti i istočnjačkoj flegmatičnosti. Klišej do klišeja, ali veoma zabavni i bez pretenzija na išta više od dvosatne zabave u kinima. Redatelj Brett Ratner zanatski je besprijekorno nanizao dijaloške eskapade Chrisa Tuckera kao Cartera i akcijske vratolomije Jackieja Chana kao Leeja. Nastavak iz 2001. dao je manje-više isti rezultat, ali se šest godina čekanja na treći dio pokazalo razvodnjavanjem ionako p(l)itkog sadržaja.
Gas do daske 3 i dalje pritišče istu papučicu. Ali se cijela konstrukcija vrti u krugu. Kako su u prethodnim nastavcima iscrpili međusobno nerazumijevanje na vlastitim terenima (malo u Los Angelesu i okolici, malo u Hong Kongu i okolici), glavni su junaci skoknuli do dobre, stare Europe. Konkretno do Pariza. U gradu svjetlosti čeka ih rješavanje atentata na veleposlanika Hana povezanog s Međunarodnim kaznenim sudom i njegovim čelnikom Reynardom, kao i Leejevo suočavanje s bratom s druge strane zakona povezanim s tajnom identiteta vođa trinaest zloglasnih trijada. Doda li se tomu zanosna ljepotica i ujedno ključarica svih zagonetki u zapletu, novi Ratnerov film u globalnom smislu nema što nema. I međurasne policijske duete, i njihove sverasne suparnike, i pariške turističke simbole, i prijetvorne međunarodne dužnosnike, i obiteljske crne ovce, i skoro pa seks na kvadrat. 
No, film nema ono ključno. Cjelinu. Scenarist Jeff Nathanson, autor tekstova za Spielbergove hitove Uhvati me ako možeš i Terminal, reciklira već viđeno u ranija dva filma dodajući malo toga novog. Nove su tek sjajno elaborirane akcijske sekvence poput one u hotelskoj sobi ili na Eiffelovu tornju koje dinamiziraju film upravo onoliko koliko same traju. U međuvremenu priča učestalo klizi prema prvoloptaškom humoru i još ispraznijoj patetici o važnosti prijateljstva i pravom pojmu obitelji. Chris Tucker i Jackie Chan solidno odrađuju svoj posao dok su nastupi velikana poput Maxa von Sydowa i Romana Polanskog na tankoj crti između prpošne samoironije i nehotičnog karikiranja. Treba biti benevolentan i prepostaviti ono prvo te je onda i film lakše odgledati. Stisnuti još jednom gas do daske ili ne? Samo u slučaju dosljedne primjene odredbe o nula promila...