Govor tijela
razgovor s Draganom Rubešom
Dragan Rubeša bavi se pisanjem filmskih kritika već 15 godina. Zbirka « Govor tijela « izbor je njegovih tekstova objavljenih u kulturnoj rubrici Novog lista. Knjigu su izdali AGM i Hrvatsko društvo filmskih kritičara tako da Rubešine kolumne slobodnog sadržaja možemo čitati u ovoj zbirci sadržanoj od 74 genijalna minieseja. Rubeša nas vješto i zanimljivo provodi morem filmskog sadržaja uglavnom neholivudskih filmova.On s podjednakom predanošću i impresivnim poznavanjem filmske problematike u svojim esejima piše o celuloidnim adaptacijama, istočnoazijskim redateljima,raznim bizarnostima, kolektivnim fobijama, marginaliziranim autorima i hiper-populariziranim filmskim mjestima.Razrađuje različite motive tako da je zbirka tematski podijeljena na 4 govora : Govor tijela, Govor jela, Govor šutnje i Govor vremena. Ovaj vodič kroz filmsku galaksiju povezan Rubešinim pronicljivim analogijama, trebao bi nabaviti ne samo svaki filmofil već i svaki gledatelj koji drži do poznavanja sedme umjetnosti. Na predstavljanju zbirke u sklopu ZFF-a autor se, nažalost, nije mogao pojaviti ali mi smo mu uspjeli postaviti par pi<?xml:namespace prefix = st1 ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:smarttags" />tanja.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Šifra: virtuoz stila.
Da li je forma eseja forma koja vam najviše odgovara? Jeste li razmišljali da napišete nešto opsežnije?
Najviše sam se navukao na formu mini-eseja, možda i zato jer je druga filmska polovica stranice u kulturnom prilogu 'Novog lista' s kojim već dugo surađujem mahom rezervirana za mitskog Paquolu. Već smo gotovo postali nerazdvojni par hrvatske filmske kritike. Ako je on iznad mene, ja sam ispod njega. Ako on dijeli desnu polovicu stranice, ja dijelim onu lijevu. Povremeno sam u 'Ljetopisu' objavljivao i nešto opsežnije eseje. Možda se jednog dana zalomi i neki king-size tematski tekst za nekakvu buduću knjigu. Nešto s područja queer tema.
Koje autore bi mogli izdvojiti kao uzore, koji autori vas najviše inspiriraju i potiču na asocijativne nizove?
Nedavno ih je Radić u jednom interviewu nabrojao više od pedeset. To je OK. Jer, jako je teško izvojiti najveće uzore. Recimo, neka to budu Claire Denis, Olivier Assayas, Takashi Miike, Hou Hsiao-Hsien i Tsai Ming-liang od suvremenijih autora. A Hawks, Ophuls, Renoir i Laughton od klasika. Šteta da ovaj posljednji nije snimio više filmova.
Kad smo već kod asocijacija i analogija, ovu zbirku prosječnom filmskom konzumentu nije lako pratiti zbog « šifriranosti «.Da li ste šifre zamišljali kao dodatni poticaj za informiranje? Mora li se ova zbirka čitati uz pristup internetu kako bi uspjeli povezati sve niti?
Zbirka je jako subjektivna. Takve su i šifre. Internet služi tek da bi se ovisno o dubini džepa ohrabrili kliknuti 'to buy' i naručiti ono što nam u nas nije dostupno, premda sam najveći dio filmova o kojima pišem pogledao na relaciji Cannes-Venezija. Veseli me da je dio njih ipak postao dostupan i hrvatskoj publici, barem u alternativnim klupskim prostorima ili na nekom od sve brojnijih malih velikih festivala
Koje strane filmske kritičare cijenite?
Volim Jean-Michela Frodona iz 'Cahiersa', Atkinsona iz 'Village Voicea' i neuništivu Liettu Tornabuoni iz torinske 'La stampe'. Volim se vraćati i tekstovima nedavno preminule Pauline Kael iz 'New Yorkera'.
Šta mislite o ulozi filmske kritike danas u Hrvatskoj? Koga možete izdvojiti u tom području? Da li filmska kritika ima veliki utjecaj na formiranje mišljenja hrvatskih gledatelja ili je ona više namijenjena nekolicini stručnih filmofila?
Čini mi se da hrvatska filmska kritika previše robuje komercijalnim zahtjevima multipleksa iza ugla. Možda bi trebalo češće krenuti u protuudar kako su to znali učiniti 'Zarez' sa Shavirovim tekstovima ili prerano ugasli 'Nomad' s rubrikom 'Čudo neviđeno'. Tek toliko da ne zaboravimo kako postoje i drukčiji filmovi koji bi trebali krenuti u distribuciju, da živimo u nekoj normalnijoj državi. Trenutno je jedino 'Discovery' preuzeo ulogu njihove dobre vile, iako nas i puno komercijalniji 'Blitz' znade ponekad iznenaditi naslovima poput 'Kena Parka' i 'Gerryja'. Od naših kritičara, najviše volim tekstova Juraka, Severa i Milata. No, teško mi je procijeniti koliki je njihov utjecaj. Možda su za formiranje mišljenja šire publike ipak važniji foršpani, dok će filmofili radije pročitati dobru kritiku, pa makar se ne slože s onime što je njen autor napisao.
Što mislite kakav je profil ciljane čitateljske publike za « Govor tijela « ? Mislite li da Pavičić u predgovoru ove zbirke ispravno ističe da « mladi hrvatski filmofili lutaju egzotičnim filmskim svemirom bez vodstva « ?
Teško je odrediti profil. Dok sam pisao za 'Hollywood', ponekad su se u njegovim pismima znali javljati i moji vjerni fanovi, premda je riječ o ultrakomercijalnom časopisu koji na naslovnici više preferira Jessicu Albu od, recimo, Tanadobua Asana. No, isto tako mislim da hrvatskim filmofilima ne treba nikakav posebni 'vođa'. Uostalom, ja ne pišem tekstove da nekome sijem pamet, nego zato da bih čitatelju dokazao koliko mi je bilo teško da projekciju filma o kojem pišem nismo mogli podijeliti zajedno. Na svu sreću, DVD format nam je puno pomogao da postanemo bliže nečemo što nam ranijenije bilo dostupno, premda nikad neće zamijeniti dobru staru kino dvoranu. Zato nije nimalo neobično da hrvatskim gradovima često kruže kopije kultnog naslova kojeg su naši distributeri zbog neupućenosti ili ignorancije zaobišli. One su za filmofile postale nešto poput sličica Pokemona.
Zbirka je temetski podijeljena na par « govora «. Koji od tih « govora « preferirate, koji vas je dio za vrijeme pisanja najviše zaintrigirao?
Premda su mi svi 'govori' važni, možda bih ipak izdvojio 'govor šutnje'.
Možete li opisati vaš prvi susret sa filmom, koji su vas autori ili djela « natjerali « da se počnete baviti pisanjem o filmskoj problematici? Kakav je bio prvi susret sa neholivudskim filmom?
Prvi susret se dogodio u mraku opatijskog kina 'Beograd' u šezdesetima. Tada sam bio lud za talijanskim povijesnim spektaklima i westernom. Uvijek sam bio na strani Indijanaca. S neholivudskim filmom sam se upoznao nešto kasnije, kad sam tijekom dužeg boravka u Londonu često odlazio u kultnu 'Scalu', čiji je interijer bio omiljena meta otkačenijih filmofila, ali i kurvi s obližnjeg King's Crossa koje su se u njemu voljele malo zagrijati između dvije šihte. Na njegovim platnima imali su jednaki status i Welles i Miike.
Koliko filmova dnevno u prosjeku pogledate?
Dva do tri, ako se uračunaju i oni na malom ekranu.
Što mislite o stanju suvremene hrvatske kinematografije? Da li se mijenja odnos prema hrvatskom filmu? Koji su propusti i frustracije hrvatskih filmaša i koji su njihovi aduti? Da li se dovoljno pažnje danas u Hrvatskoj posvećuje kulturi uopće pa tako i filmskoj kulturi?
Puno se priča o njenom preporodu. No, ono što smo vidjeli u posljednjih nekoliko godina očito nije dovoljno za njeno uvrštenje u 'Cahiersov' filmski atlas. Čini mi se da su frustracije mahom vezane na preveliki utjecaj državnih institucija na financiranje filmova i nepostojanje jače nezavisne produkcije. Možda bi se trebali ugledati na slovenski model. Fale nam i kvalitetni scenariji. Glumci previše robuju kazališnim daskama. Za filmsku kulturu se u nas odvaja premalo prostora. Naročito na malim ekranima. Dok slovenskoj TV ne pada na pamet natjecati se s komercijalnim postajama, nego služi javnosti i prikazuje vrhunske art filmove u normalnom terminu, HTV uporno pokušava u odabiru filmskog programa biti komercijalnija od Nove.
Da li redovno posjećujete filmske festivale ili jednostavno drugim putevima nabavljate filmove uvrštene u program?
Već dvanaest godina redovno odlazim u Cannes i Veneziju koji mi služe kao solidni barometar onog što se trenutno zbiva na filmskom atlasu. Za DVD kupovinu on-line odlučujem se ponekad, jer ni to nije jeftini užitak. Desetak DVD-a i troškovi carine skoro su ekvivalent desetodnevnog festivalskog smještaja, dakako, ako se apartman dijeli na troje, što najčešće činim.
Nedavno ste sudjelovali kao član žirija na filmskom festivalu u Norveškoj? Možete li opisati kako vas se dojmio sam festival i da li ste imali problema sa odabirom najboljih radova?
Riječ je o festivalu s najmanjim crvenim tepihom na svijetu i najvećim srcem. Koncipiran je nešto poput klasičnog festivala filmova o ljudskim pravima. Atmosfera je krajnje nekonvencionalna. Normalno je vratiti se frustriran u Hrvatsku iz grada čija je Kinoteka pod jednim krovom udomila dvije kino dvorane, filmski arhiv, filmski muzej, filmsku biblioteku, DVD shop i marokanski cafe. Osim toga, tijekom deset dana boravka u Oslu nismo na cesti vidjeli nijednog murjaka. Oni koje smo mimošli, ne smiju nositi oružje. Da i ne govorimo kako je riječ o uljuđenom gradu koji je potpuno očišćen od jumbo plakata. Što se tiče odabira filmova, nagradu FIPRESCI dodijelili smo filmu « Paradise now « Hanya Abu-Assada, kojem je više bio naklonjen muški dio žirija, dok je naša ženska kolegica navijala za « The World « Zhanga Ke Jia kojeg je zagrebačka publika mogla vidjeti u sklopu revije azijskog filma.
I pitanje za kraj:da možete snimiti film, kojim žanrovima bi naginjali, u kojoj maniri bi ga snimili? Postoji li neka priča koju već vidite na platnu?
Možda bi to bila nekakva urbana komedija. Zato prepuštam Nuiću da ju snimi umjesto mene. Nesrpljivo očekujem njegov prvi dugometražni film.