IGRANI NASLOVI DHF-A
Nakon početnog zatišja i polupraznih dvorana prvog dana revije hrvatskih filmova, publika je unatoč konstantnim tvrdnjama kako su dokumentarci danas „u modi“ ipak pokazala veći interes za recentnu igranu produkciju. Istina, možda je dio publike privuklo i obećanje tuluma u predvorju SC-a nakon večernjih projekcija ali kako god bilo, velika dvorana bila je gotovo dupkom puna a gledateljstvo dovoljno raspoloženo čak i za poluspontano- polušaljiv nastup uvijek „vrckavog“ voditelja Joška Lokasa. Nakon zahvale organizatorima i sponzorima , Lokas je najavio i dodjelu nagrade Oktavijan za životno djelo Ivi Škrabalu, koju uručuje Društvo hrvatskih filmskih kritičara. Škrabalo je koncizno i duhovito zahvalio na nagradi: „Pripremio sam dužu i kraću verziju govora, kraća bi bila „hvala“ a duža „svima vam od srca hvala“..Nakon toga redatelj Dražen Žarković najavio je projekciju svog igranog filma Trešeta, koji iako je dočekao svečanu premijeru na Danima, ipak nije u konkurenciji pošto traje 80 minuta.
Treći igrani film Dražena Žarkovića (sjetimo se da je režirao prvi film o nogometu u devedestima: Ajmo Žuti) Trešeta, režiran zajedno sa scenaristom i koredateljem Pavom Marinkovićem, nakon dugog iščekivanja i razgovora, konačno je našao put do kino dvorane. Okosnica priče je tradicionalna, (uz briškulu) najpopularnija dalmatinska kartaška igra trešeta koju četvorica likova pasionirano igraju svake večeri godinama. Sve do trenutka kad jedan od njih umire od srčanog udara za kartaškim stolom. U potrazi za četvrtim igračem (prvo nastoje pridobiti mjesnog svećenika zatim lokalnog policajca, seoskog redikula i na kraju Zagrepčana turista koji želi kupiti vikendicu na otoku) raspliće se niz brižno čuvanih tajni. Sudbine malobrojnih stanovnika gotovo napuštenog dalmatinskog otoka zaustavljenog u vremenu, počinju dobivati novo obličje rasterećeno odmakom godina. Sporim tempom i duhovitim, pažljivo napisanim dijalozima, podsjeća na atmosferu Sviličićevog filma Oprosti za Kung-fu, ali ipak najveću snagu pokazuje u tenzično nedorečenim dijelovima (primjerice odlična scena tuče između Šimeta kojeg glumi Žarko Potočnjak i Šerlije, glumi ga Ivica Vidović, u kojoj svjedočimo nerazrješenim dugovima iz prošlosti koje ih i dalje u starosti bolno progone) melankolične drame. Šoltanske kuće i Omiški pejzaži ( eksterijeri većim dijelom snimani na Šolti a interijeri na obali u okolici Omiša) savršeno pridonose osjećaju izoliranosti mjesta u kojem stanovnici igraju po svojim davno postavljenim pravilima, ne obračajući pozornost na suvremena zbivanja već, poput glavnog lika ( Josip Genda), cijelo vrijeme nostalgično prizivajući duh neke bolje prošlosti. Kao logičan proizvod takve okoline, likovi su simpatični i jednostavni, u fazama pomaknutosti podsjećaju na likove iz romana Osmi povjerenik, Renata Baretića. Upravo ta glavna kvaliteta likova, postepeno se gubi u drugom dijelu filma u kojem upadaju u zamku stereotipizacije i isklišeiziranosti (tako imamo klasične uloge mjesnog; dobročinitelja, škrtca, lopova, gubitnika, mjesnu udovicu, zatim suprugu i majku početno opčinjenu svjetlima velegrada a naknadno vraćenu sigurnim, tradicionalnim obiteljskim lokalnim vrijednostima). Kada se sve misterije razrješe a stvari i odnosi baš kao u dječjim pričama za laku noć sjedaju na mjesto te anesteziraju stvarnost, kraj donosi bajkovitu pojavu brodova na horizontu u maniri djela magičnog nadrealizma. Možda će skeptičniji dio publike zasmetati isforsirani happy end ali nakon njega svakako ostaje spoznaja da takva mjestašca mogu sretno egzistirati samo u izmontiranim izblijedjelim fotografijama sve dok se akteri ne pomaknu i sami ne stvore bolju budućnost bez jalovog prizivanja „slavne prošlosti“.
U konkurenciji igranih filmova prvi dan mogli smo pogledati istinski zanimljive naslove.
Srednjemetražni igrani film Posljednja pričest, scenarista i redatelja Ivana-Gorana Viteza dobitnik nagrade Zlatna kolica kao najbolji film hrvatskog programa Zagreb film festivala, ujedno je i apsolutni favorit ove konkurencije. Premijera filma o linču svećenika pedofila korespondirala je sa medijskom političko-sociološkom uzburkanošću i bavljenjem tom (za crkvene institucije) neugodnom problematikom. Beskompromisni mladi redatelj Ivan-Goran Vitez voli pomicati granice i izazivati burne reakcije što je već dokazao prijašnjim filmovima. Tako je Pomor tuljana dobrano uzrujao akademske duhove (ili kako on sam napominje- akademske mumije) a film Male ruke o Pulskom filmskom festivalu također na nezgodan način progovara o samim akterima festivala. Ako izuzmemo prateće kontroverze Posljednje pričesti ostaju nam odlična gluma ( Ivo Gregurović, Ivan Glovatzky, Ivan Lemac, Zlatan Zuhrić, Dejan Krivačić), meandriranje morala i njegova klasična poimanja te uspješno uprizorena transformacija likova suočena sa pitanjima zločina i osvete. „Ogolite priču od svih ovih aktualnih kontroverzi i dobit ćete kako selo na pravi put povede svoje male članove koje zalutaju u filozofiju i aktivizam od kojih u surovom životu neće imati nikakve koristi.“-napominje autor a cijeli razgovor o filmu i njegovom doživljaju vjere, institucije i morala pročitajte ovdje.
U nastavku igrane konkurencije uslijedili su kratki igrani filmovi:
Finish line, redatelja, scenarista i montažera Slavena Žimbreka. Par svakodnevnih segmenata iz života jedne starice (uloga: Irma St.Paule) kao što su spremanje objeda, odlazak u dućan, pletenje veste unuki, suprotstavljeno je njezinim fotografijama iz mladosti i prizorima utrke maratonaca koje vidimo na TV-u u pozadini njene sobe. Svaka bora progovara o posebnom životnom iskustvu i dok trkači ulaze u završni krug utrke autor pokazuje (i samim tim ulijeva nadu) kako se unatoč fizičkom propadanju stariti može blago, sretno i dostojanstveno.
Ravno sa prošlogodišnjeg festivala jednominutnih filmova u Požegi u igranu konkurenciju stigao je jednominutni film Sretan čovjek, redateljice i scenaristice Irene Škorić. Niz crno bijelih kadrova različitih dijelova tijela starijeg čovjeka ( uloga: Stjepan Vidaković). Naborane ruke u kojima drži flašu i zadnji kadar osmijeha ipak ne ulijevaju povjerenje da „čovjek ponekad može biti sretan bez obzira na sve.“
Uslijedio je film Buket, redatelja i scenarista Petra Oreškovića. 15-minutna zabavna, klasična slapstick priča o ljubavnim nedaćama mladića zarobljenog u svijetu filmova i mašte. Nakon niza poražavajućih pokušaja (i promašaja) upucavanja djevojci koju sreće u parku na putu do videoteke, ipak se na kraju odlučuje za sigurno eskapističko rješenje, naime nastavlja živjeti u filmu u kojem je on glavni redatelj. Film je dobitnik brončane medalje na UNICA-svjetskoj reviji neprofesionalnog i studentskog filma, a u njemu glume Luka Petrušić, Jelena Hadži- Manev i Mijo Jurišić.
Nije da znam nego je to tako, izvadak je iz života jednog bračnog para. Redateljica Tanja Golić napisala je scenarij zajedno sa glumcima Dariom Lorenci i Rakanom Rushaidatom. Tu je primjetna i velika doza glumačke improvizacije koja iskreno prikazuje cijeli raspon emocija od banalnog dogovora oko posjete prijateljima do eskalacije svađe, vrijeđanja i pomirenja. Stječemo dojam kako se sve odvija po strogo zacrtanim scenarijima svađa dok glumci, gotovo poput lutaka vođenih višim silama uspješno emaniraju emocije koje čine ovaj minijaturni prikaz odnosa u vezi istodobno vrlo iskrenim i vrlo prepoznatljivim
I za kraj, najslabiji u ovoj igranoj konkurenciji amaterski je uradak Milana Latkovića, Dotaknuti dno. Dosjetka o tome kako jedna nevažna odluka čovjeku može promijeniti život prikazuje mladića koji raznosi pizze i u jednom trenutku se dvoumi da li da ukrade jednu cigaretu ili ne. Dvije različite varijante nakon izvršene krađe dokazuju kako tijek sudbine ne ovisi samo o sreći..Film zgodne premise ali nespretnih glumačkih izvedbi koji u ovako jakoj igranoj konkurenciji nema velike šanse za primjećivanje ili pamćenje.