Preskoči na sadržaj
Razgovori

Interview: BRANKO KARABATIĆ

Branko Karabatić, direktor Split Film Festivala Razgovarao: Marko Njegić

Miron Sršen

Ovo je već deveto izdanje festivala. Kakav osjećaj imate kad se osvrnete iza sebe na proteklih devet godina?<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Da to i nije bilo tako davno, a već smo stariji deset godina. Vidi se da je ovaj autorski projekt imao početak, da je rastao i da je, možemo lako ustvrditi, odrastao. I da se potpuno profilirao, što znači da ima svoju vlastitu volju i da preuzima kontrolu u svoje ruke. 

 

Kako ste uopće došli na ideju davne 1996. da pokrenete filmski festival s art-predznakom u gradu podno Marjana koji je, nažalost, naveliko poznat po nezainteresiranosti publike za posjete kino-dvoranama, osim kad je riječ o globalnim hitovima tipa Povratak kralja i Pasija? Jamačno je ta «nemoguća misija» iziskivala mnogo truda i živaca...

Poznato je da se u Splitu prije rata snimalo godišnje jedan do dva dugometražna i desetak kratkih filmova. Govorim o profesionalnoj produkciji, a tu su bili još filmovi, mahom eksperimantalni, Kino kluba «Split» i nezavisnih autora, jer Split je oduvijek bio centar avangardnog filma.

Nakon rata sve je nestalo i produkcija ni do danas nije pokrenuta, osim Producentske udruge «Josip Bepo Karaman» koja usko surađuje s festivalom. Trebalo je, dakle, nešto pokrenuti pa sam predložio da se osnuje Međunarodni filmski festival. Tada je to zvučalo kao nedohvatljiva iluzija, tlapnja poremećena uma. Ne treba, međutim, zaboraviti da se u Splitu od 1977. do 1987. održavao Festival alternativnoog filma. Znači tradicija ipak postoji.

Počelo se, bukvalno, od nule, bez ijedne relevantne adrese, telefonskog broja. Ustvari, ni telefonske linije, a ni aparata u početku nismo imali. Ne treba biti maštovit da bi se zamislilo kakvu je energiju i entuzijazam trebalo imati da bi se pokrenula takva manifestacija odmah, na početku, zamišljena na, nije neskromno kazati, svjetskoj razini.

Dometnut ću samo da je za tri godine Međunarodni festival novog filma bio partner Oberhausenu i Pesaru, te da je direktor festivala redovito pozivan u Rotterdam i na ostale slične manifestacije.

 karabatic2.jpg

Koja je po Vama zlatna godina splitskog festivala, godina kad je festival bio na vrhuncu?

Ne bih na to znao odgovoriti. Svako izdanje festivala se, vjerovali ili ne, razlikovalo ne samo po programu, već i po koncepciji. Jer, festival je projekt koji se mora razvijati i mijenjati svake godine, inače stagnira i propada.

 

Kako gledate na dosadašnji tijek ovogodišnjeg izdanja festivala?

Ovogodišnji festival, po sudu svih, domaćih i inozemnih autora, kritičara i gostiju ima izuzetan program. Kvalitetni naslovi (dugometražn i katkometražni filmovi, te video-radovi), zanimljiva ostvarenja u sekciji New Media (interaktivne instalacije, performansi, Internet-projekti, digital art itd.), svjetski poznati redatelji, mladi talenti, posebni programi, igrani filmovi i dokumentarci sa svih kontinenata...

Nemoguće je opisati program ovogodišnjeg festivala. Mora ga se, dijelom, i pogledati!

 

Kamo, po Vama, ide film u usporedbi s interaktivnim medijima i digitalnim uradcima?

Nastojanje svih ovih godina da se festival što više profilira dovelo je do toga da su se ove godine baš ovdje iskristalizirala stremljenja, a kroz nekoliko radova naznačili odnosi i problemi interaktivost i filma, filma i digitalnih mogućnosti.

Zoran je primjer danski film Switching (DVD) - koji ima početak, ali ne i kraj - gdje gledatelj pritiskom da daljinski upravljač mijenja scenu, koje sve egzistiraju paralelno. Ni jedna nije ni prije ni poslije, sve je petlja.

Interaktivni film Textual @traction traži da publika drži uključen mobitel u dvorani, jer se radnja filma može pratiti jedino preko SMS poruka koje pristižu na mobitele za vrijeme projekcije.

Publika aktivnog performancea Chrisa Hales Cause & Effect svojim urlanjem, pjevanjem, bučenjem izravno utječe na sadržaj filmova koji se projiciraju na dva platna.

Na kraju krug zatvara intalacija Stup, splitskog umjetnika J. Runjića. Jednostavno, to su sedam camera obscura položenih jedna na drugu. Na mliječnom staklu vidimo izkrenutu sliku objekata ispred.

 

Imate li osobnog favorita među autorima?

Moj je oduvijek bio Peter Kubelka koji ima kratki film u konkurenciji.

 

A među uradcima?

Serija blues filmova nesumljivo je zanimljiva, kako tematski, tako i autorski (C. Eastwood, M. Scorsese, W. Wenders, M. Figgis...).

 

Ciklus filmova o bluesu izaziva i najviše pažnje publike...

Tako je. Svake godine, kako sam rekao, nastojimo pronaći zanimljive programe da bi pokrili širi spektar zanimanja publike, ali naravno nikad ne podilazeći.

 

Kako ste uspjeli dobiti Goddardov film Notre Musique netom nakon njegove premijere na festivalu u Cannesu?

Bili su to mukotrpni, iscrpljujući pregovori sa svjetskim distributerom, da bi se, kad smo već dogovorili sve detalje, javio Goddard faksom i napomenuo da sva prava za zemlje bivše Jugoslavije ima druga tvrtka (što je svjetskom distributeru promaklo) i da mu odgovorimo odakle dobivamo kopiju.

Slijedile su izmjene dopisa s Jean-Lucom, što nas je na kraju dovelo do Centra Andre Marlaux u Sarajevu, čiji je direktor Goddardov stari prijatelj i samo on može odlučiti hoće li dopustiti prikazivanje ili ne. Ostao je problem filmske kopije koja će stići u Sarajevo slijedeći tjedan. Pa opet razgovor s Goddardom koji je, naposlijetku, poslao svoju osobnu kopiju. Opširan opis (koji se u sličnim varijantama može primijeniti na skoro svaki film ili još kompleksnije situacije su kad se radi o novim medijima) pokazuje s čime se ekipa festivala susreće da bi se došlo do nekih traženih naslova.

Danas su festivali veliki biznis. Kako se približavamo Europi, morat ćemo prihvatiti taj model. Gotovo je s hibridima socijalističko-kapitalističkih amaterskih  tvorevina. Okrutni kapitalizam jest naša svakodnevna stvarnost i festivali se isto tako moraju uklopiti u taj sustav. Svaki važan festival, što Split Film Festival zacijelo jest, u  prvom redu mora imati pravi budžet. Mora biti neovisan, a ako nema opreme, ona se mora iznajmiti, ako nema dosta profesionalnog osoblja, mora se honorirati itd.

Ne može festival ovisiti o dobroj volji Saveza, Akademije ili bilo kojih institucija.

 

Zašto ste se odlučili na promjenu termina održavanja festivala?

Iz više razloga. Kolovoz je crna rupa - ne može se nikoga kontaktirati, a do prve polovine rujna i nema pravih dogovora, dok je festival počinjao zadnjeg tjedna u rujnu. Tada se, nakon ljeta, bude i ostali festivali i strašno je teško doći do kopija koje su, u većini slučajeva, dogovorene prije ljeta. Splitski festival, osim u rijetkim izuzecima, ne može ravnopravno konkurirati puno bogatijim, poznatijim festivalima koji po programu mogu biti obimniji, ali ne moraju imati zanimljiviji program. Osim toga, ove se godine započelo s dogradnjom Galerije umjetnina gdje je festivalski ured. Očekivali smo da će radovi započeti kasnije, ali kad se nešto stvarno hoće, može se i ovdje brzo ostvariti, pa smo tako sad u situaciji da na +30 stupnjeva kompjutori skaču po stolu od vibracija pikamera koji ruše sjeverni dio zgrade. O buci i prašini da ne govorimo...

 

Po osobnom sudu, festival je ove godine bio nikad zastupljeniji u medijima, no stječe se dojam kako, nakon dobre posjećenosti prva dva dana, interes publike polako opada.

U utorak je, primjerice, na 56-minutnom djelu The Taste of Koumiz u kinu «Karaman» bilo niti deset posjetitelja. Smatrate li da je to zbog nesnošljivih vrućina ili je neki drugi razlog posrijedi?

Tajming nije najsretniji, ali nije bio naš izbor. Idealni termin je drugi dio svibnja, no ove tranzicijske godine nismo mogli to ostvariti. Htjeli smo sredinom lipnja, ali tad se održavao Animafest i eto nas na kraju lipnja, vrućine su i EP u nogometu. Interes publike za kina u cijeloj je zemlji u padu, a festival mora i tu pobuditi zanimanje publike.

Samo ću napomenuti da smo od jednog člana žirija iz Njemačke čuli da je na projekciji Goddardova filma Eloge d'Amour (koji se prikazao u Splitu 2001.) bilo pet gledatelja.

Isto tako, u srijedu, na projekciji zahtjevnih kratkih filmova, dobitnika Posebne nagrade Stana Brakehagea, dok su igrali Nizozemska i Portugal, bilo je više od 20 gledatelja koji su izdržali do kraja.

 

Zbog čega je otpao najavljivani film kultnog Jima Jarmuscha, Coffee and Cigarettes?

Kad domaći distributer pokaže zanimanje za određeni naslov, onda festival ne može dobiti kopiju od producenta, jer producent očekuje da distributer otkupi film, nabavi kopiju i dopusti festivalu da je koristi.

Međutim, distributeri obećaju da će sto posto imati kopiju za festival, dogovorimo detalje, uvedemo film u katalog, da bi se koji tjedan, ili dan, uoči festivala nazvalo da kopije – neće biti.

 

Osim njega, još je par naslova, nažalost, otpalo iz kombinacije prije početka festivala. Koliko se sjećam, jako dobroj gledanosti filmova Trči, Lola trči i Ničija zemlja u redovnoj distribuciji po hrvatskim kinima kumovala je upravo njihova svečana premijera na splitskom festivalu 1999., odnosno 2001. godine...

Zar i distributerima nije u cilju izaći organizatorima u susret po pitanju ovakvih manifestacija?

Istina. Osim Jarmuscheva filma tako smo «izgubili» i Winterbottomov Code 46, a Glavom kroz zid, koji je inače u distribuciji Blitza, trebao je splitsku premijeru imati na festivalu, a otkazan je dan-dva prije samog početka manifestacije.

Suradnja festivala i domaćih distributera morala bi biti jača, na obostrano zadovoljstvo i korist. Ili, još bolje, festivali bi trebali ući u distribuciju. Neki već jesu...

 

Jeste li uspjeli opipati puls žirija, odnosno kojim se filmovima/autorima za sada smiješe nagrade?

To je nemoguće reći, jer se stvari lako promijene, pa se dogodi da nagradu dobije film koji ne mora, po nekom objektivnom sudu, biti najbolji.

 

Smatrate li da se ovakav tip festivala održava u metropoli da bi i odjek publike bio veći?

Vjerojatno, jer ima više publike i jer je prisutniji urbani način življenja. To, naravno, ovisi i o potpori lokalne sredine. Ne samo službenih vlasti, već sredine u cjelini.

Ovdje, naime, prevladava provincijsko mišljenje da festival koji se događa u Splitu ne vrijedi puno. Jučer se dogodio presedan: prvi put u devet godina nije izašao članak u lokalnom listu o festivalu za njegova trajanja.

 

Pojedini kritičari žestoko prigovaraju kako je ove godine izostala očekivana kvaliteta u kratkometražnom programu, te da se zbog slabe gledanosti postavlja pitanje smisla postojanja festivala. Nadam se da Vas to neće omesti u planovima za jubilarno, deseto po redu izdanje festivala 2005. godine...

Prvo, ne bih se složio da je kratkometražni program slab. Nije! Problem je što festival prate nestručne osobe. Koliko je njih ikad pratilo kratki film (osim na Danima hrvatskog filma), koliko ih je bilo bar i na jednom festivalu kratkog filma u inozemstvu?

Njihovi kriteriji odgovaraju estetici 60-ih, nisu se makli dalje, a kako i bi, kad jedva idu na velike mainstream festivale...

 

 

Još iz rubrike