Ivan-Goran Vitez: "Posljednja pričest"
Izgleda da u zadnje vrijeme možemo govoriti o pozitivnim preokretima unutar silnica suvremene hrvatske kinematografije. Naime, nakon Radićevog filma « Što je Iva snimila 21.listopada 2003 « imali smo priliku pogledati još jedno sjajno ostvarenje ( poveznicu između ova dva filma, osim eventualno u kvaliteti, predstavlja Ivo Gregurović koji u oba filma predvodi uvjerljivu glumačku ekipu ) . Riječ je o djelu « Posljednja pričest « redatelja Ivana-Gorana Viteza .Odlično snimljen, kratki igrani film zanimljive strukture bavi se jednom osvetničkom misijom ( u tom smislu pomalo podsjeća na film « In the bedroom « Todda Fielda ) i podložan je različitim interpretacijama. Redatelj je scenarij počeo (prekognistički) pisati već prije tri godine a film je premijeru doživio u vrijeme vrhunca političko-sociološke aktualnosti navedene teme. « Snimljen je da izazove reakcije «-ističe Ivan-Goran Vitez, autor koji ne zazire od rizika. U ovom slučaju potpuno su se isplatili.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
1.Prvo i očito pitanje: jeste li religiozni? Koji lik u filmu najviše zastupa vaše stavove o crkvenim institucijama ali i o vjeri?
Religioznost je pitanje koje zaslužuje malo duži elaborat. Ovako ukratko, ne mislim da je skrivanje svojih postupaka iza celestijalne providnosti nešto što ni na koji način pomaže napretku ljudskog roda. Čime ne tvrdim kategorički da ne postoji «nešto iznad», ali konkretno u mom životu postojanje ili nepostojanje Velikog Nadglednika ne čini nikakvu razliku. Jednostavno me nije briga.
Smatram da su ljudi sposobni za herojska djela i prvenstveno da to treba znati prepoznavati i cijeniti. Jednako su tako sposobni za ispoljavanje najnižih životinjskih poriva, koje su bez imalo srama spremni kamuflirati iza svojih samoprozvanih nebeskih poslanstava. E, sad… Sad ću prekinuti, jer već vidim da me vuče u propovjednu širinu, koju pokušavam izbjeći.
Moje stavove o crkvenim institucijama i vjeri zastupaju svi likovi koji o tim temama u filmu progovaraju. Kompleksno je to pitanje kojem se može i treba pristupiti sa više strana. S tim da bih napomenuo da «crkvene institucije» i «vjeru» ni u kom slučaju ne smatram istoznačnicama.
2.Koliko dugo ste snimali film, koliko ste radili na scenariju i čime ste bili inspirirani? Možete li ispričati nešto o odabiru i radu sa glumcima te lokacijama snimanja?
Film je snimljen u deset snimajućih dana u lipnju tekuće godine, s malom stankom, budući da je glumcu Ivanu Glowatzkom tijekom snimanja napukla ključna kost. Na scenariju sam radio nekoliko mjeseci tijekom prve polovice 2002. godine. Inspiriran nisam bio nijednim konkretnim događajem, koliko cjelokupnim svojim viđenjem šire i uže društvene zajednice koja me, što se kaže, okružuje. Naslutio sam u kojem bi se pravcu neke stvari mogle početi razvijati, pa sam to odlučio baciti na papir. U međuvremenu su dotične stvari krenule upravo u pravcu koji sam anticipirao, tako da je film igrom slučaja postao vrlo aktualan.
Što se glumaca tiče, počevši pisati scenarij, nisam imao jasnu viziju tko bi likove iz filma trebao utjeloviti, ali mi je već negdje na polovici pisanja postalo razvidno da je uloga Darka ko stvorena za Ivu Gregurevića. Jednako je tako bilo s ulogom Andrije, koju u filmu tumači Zlatan Zuhrić (inače, jedan od mojih adolescentskih heroja, hihihi), a to što lik Lemca tumači Ivan Lemac, dovoljno govori samo za sebe. Prvotna ideja za uloge Župnika i Ljudevita mi nisu bili Ivan Glowatzky i Dejan Krivačić, ali sam presretan što rečene uloge na kraju tumače upravo njih dvojica, jer su obavili fenomenalan glumački posao.
Rezultati rada s glumcima su, po mom mišljenju, vidljivi u samom filmu. Stvar je jednostavna – glumci nakon pročitanog teksta dođu sa svojim viđenjem, redatelj/scenarist ima svoje i onda se kroz probe «nalazimo». Smatram da smo se našli prilično uspješno.
Crkva u kojem se odigrava prvi dio filma, studijski je objekt. Posebno bih naglasio da skidam kapu scenografu Mariju Iveziću i nabavnom rekviziteru Vjeki Bošnjaku koji su bez obzira na tanak budžet sagradili zahtjevan objekt koji ničim ne odaje svoju artificijelnost. Kada se tome pridoda majstorstvo direktora fotografije Marija Krce koji je u suradnji s Joškom Milićem oblikovao rasvjetu, mojem divljenju njihovom umijeću stvarno nema kraja. Radi se o vrsnim filmskim djelatnicima, koje bih iskreno preporučio svakoj filmskoj ekipi.
Lokacija završne scene filma, pak, naturalni je objekt, nađen uz pomoć izvršne producentice Silvije Borko i to, ironijom sudbine (ako tako nešto postoji), u Kupinečkom Kraljevcu, tek koji kilometar od Brezovice.
3.Koliku je svotu Ministarstvo izdvojilo za ovaj uradak?
350.000 kuna. Nije zgorega napomenuti da smo, kako bi film uopće mogao biti snimljen, producentica Ankica Tilić i moja malenkost odustali od svojih honorara, a i ostali članovi ekipe plaćeni su puno manje nego bi to bili na bilo kojoj drugoj filmskoj ili televizijskoj produkciji, čime je njihov trud još upečatljiviji.
4.Kakve kritike očekujete? Mislite li da će film doživjeti emitiranje na hrvatskoj televiziji s obzirom na kontroverznost sadržaja ( i njihovu konvencionalnost odabira ) ?
Teško je predvidjeti kritike, pa se i ne zamaram previše s tim. Mislim da se filmu sa zanatsko redateljske i dramaturške strane nema baš puno toga za prigovoriti, a to što pojedini kritičari imaju običaj zamišljati sebe kao redatelja filma koji gledaju i komentirati kako bi oni to napravili nije nešto na što bih mogao utjecati. Film je snimljen zato da bi izazvao reakcije, da bi ponukao ljude da razmisle o onome što im je kroz njega rečeno, i ja se samo mogu nadati da će ljudi na to i biti spremni, da neće đonom krenuti na nešto što doživljavaju idejom filma, a što možda ideja filma nužno nije.
Od prikazivanja na HTV-u, bojim se, ništa. Scenarij filma prije dvije sam godine ponudio Jasmini Božinovskoj-Živalj, urednici Dramskoga programa HTV-a, koja ga je odbila uz komentar da zašto mene mladog zanimaju takve teme. U međuvremenu ga je ista osoba odbila i na natječaju Ministarstva 2003. godine, tako da sumnjam da je u međuvremenu doživjela iznenadno prosvjetljenje. U toku su neki pregovori s RTL-om, vidjet ćemo hoće li od toga biti išta.
5.Gdje bi žanrovski smjestili ovaj film? Publika ga je sudeći po reakcijama, očito prihvatila kao komediju. Da li je tako zamišljen? Najburniju reakciju izazvala je scena u kojoj jedan od likova izgovara da će se svećenik ( nakon vješanja ) lijepo osušiti na štriku. Ovaj primjer izvučen je iz konteksta ali ta rečenica nije izazvala zgražanje već naprotiv, smijeh u publici.Da li je to određen način scenarističke manipulacije u kojoj ste na kraju uspjeli gledatelje pretvoriti u gomilu koja takvom ( iskrenom ) reakcijom odobrava linč?
Ne bih žanrovski smještao svoj film, jer ga niti ne doživljavam žanrovskim. Ako teoretičari žanra tvrde suprotno, neka im. Moraju i oni od nečega živjeti.
I ne bih se složio da je publika film doživjela kao komediju. Film je tjeskoban i mučan, a u takvim su situacijama ljudi spremni na impuls koji će mučninu malo razblažiti. Još kada replika dođe od Zuhre…
I naravno da je riječ o manipulaciji publikom. Ali koja ne završava na tome. Kada do konkretnog čina linča i dođe, u toj istoj publici se može osjetiti fino komešanje i nelagodovanje, vjerojatno dijelom i zbog smijeha na koji su prethodno navučeni. Što je sredstvo koje sam sklon, za kojim sam, ako se sjećate, posegnuo i u «Pomoru tuljana». Tako da publika po svršetku nema jednostavan odgovor tko je tu bio good guy, tko bad guy, a što ih tjera da o filmu razmišljaju i nakon što se upale svjetla u dvorani.
6.Što ovaj film uistinu poručuje , kako bi ga vi opisali?
Ambicija ovog filma zapravo uopće nije da poručuje, nego da prikaže. Mislim da sam kroz njega dao sasvim dovoljno motiva da si svatko protumači onako kako mu odgovara. Meni nije mrsko ako se na ono što se dogodi u filmu gleda kao, npr, na čin inicijalizacije mladog pripadnika ruralne sredine. Ogolite priču od svih ovih aktualnih kontroverzi i dobit ćete upravo to - kako selo na pravi put povede svoje male članove koje zalutaju u filozofiju i aktivizam od kojih u surovom životu neće imati nikakve koristi.
7. Smatrate li da je u filmu kazna primjerena zločinu?
A koja je to kazna primjerena zločinu, i tko je istinski kompetentan da o tome odlučuje? Darko, Andrija i Lemac misle da je. Ljudevit više nije siguran. Svi ostali neka zaključe za sebe.
8.Vaš zadnji film « Pomor tuljana « uznemirio je duhove, mislite li će « Posljednja Pričest « imati sličnu sudbinu? Kako su tada djelovale kritike upućene na vašu adresu?
«Pomor tuljana» nije toliko uznemirio duhove koliko je uznemirio mumije koje čine komisiju filmskog odsjeka ADU. Ja iza «Pomora tuljana» u potpunosti stojim, u filmu je prikazan izdvojeni brutalni incident kojim je dočarano u kakvom svijetu živimo. Ja kao autor nisam ni na koji način rekao da tako treba biti, da je postupak ijednog lika ičim opravdan. I onda mi se od strane svakojakih kradljivaca kupusa i falsifikatora spočitava da je film moralno neodgovoran. Čime?
Za «Posljednju pričest» ćemo vidjeti. Ako ništa drugo, sad barem imam producenta koji stoji iza mene i filma. Pokušati ćemo ga plasirati na svjetske festivale, pa što bude. Svaka reakcija na film je dobrodošla, jer je, kao što sam već rekao, film i napravljen da izazove reakcije.
Inače, «Pomor tuljana» nije moj prethodni film. Moje prethodni film je dokumentarac «Male ruke» o prvoj godini internacionalizacije Pulskog filmskog festivala, koji sam financirao svojim novcima i uslugama, a koji nitko nije želio prikazati kako se ne bi kojim slučajem zamjerio nekom od, konačno realno prikazanih, aktera filma.
9.Što vas najviše inspirira, koje bi autore i djela izdvojili?
U biblioteci su mi kompletirani Vonnegut, Heller, ima dosta le Carrea, Philipa K Dicka, od recentnijih autora obožavam Jamesa Ellroya, guštam bizarne morbidarije Chucka Palahnuika, idoliziram stripove Alana Moora i sve u tom stilu. David Mamet, recimo. Od domaćih autora cijenim Raosa, Lazića, Dežulovića, Senjanovića.
Filmske preference: Kubrick kao klasik svih klasika, u panteon idu još i Gilliam, Fincher, McTiernan, a po vratima već duže vrijeme grebe i Wes Anderson. Ovak nabrzaka. Nadam se da se neuvršteni neće uvrijediti.
10.Imate li već u planu neke buduće projekte?
Volio bih u teatru postaviti svoj tekst «Zrno po zrno – pustinja», koji u pravom svjetlu prikazuje Baltazara, Melkiora i Gašpara, kao i njihov utjecaj na našu civilizaciju.
Dovršavam scenarij za dugometražni film «Kino Grič, zadnja projekcija» u kojem je riječ o hrvatskom filmskom redatelju koji u Kino «Grič» dolazi, uz još troje gledatelja, pogledati zadnju projekciju svog Zlatnim arenama ovjenčanog filma «Gulag duše», te tijekom projekcije reminiscira o nastanku istog filma. Zabavan materijal.
Trenutno radim kao jedan od scenarista i redatelja na drugoj sezoni serije «Bitange i princeze», koja će postaviti neke nove standarde domaćeg humora na televiziji. Vjerujte mi na riječ.