Preskoči na sadržaj
Razgovori

KAD ZAŽELIM SNIMITI TRAGEDIJU – SNIMIT ĆU DOKUMENTARAC

Razgovor s Radivojem Andrićem, redateljem flma "Kad porastem bit ću kengur"

Miron Sršen

film.hr<?xml:namespace prefix = o />

Oprosti, Rašo,  što nitko od nas nije došao na premijeru. Ovih dana smo prikopčani na računala. Dakle, razgovaramo a da nismo pogledali. Hajde da probamo: Opet si snimio komediju. Jesi li se ikad poželio  ne-smiješnog filma? 


R.A.

Ovaj film nije komedija, mislim, smešan je, ponekad je i mnogo smešan ali ne poštuje pravila žanra, a komedija ima jasne žanrovske odrednice. Trudio sam se da ni glumci ne glume kao za komediju. Vrlo je slična stvar bila i sa Munjama, svi su olako okarakterisali Munje kao komediju, a ni taj film nije ispoštovao nijedno pravilo komedije osim smešnih dijaloga. i sad, posle beogradske premijere, mogu slobodno da kažem da je u Kenguru, taj drugi, ozbiljniji nivo značenja, koji je postojao i u Munjama, mnogo više istaknut i nekako je jasniji i prezentniji. To nam je i bio cilj, jer smo želeli da snimimo veseo film o beznađu ma kako to čudno zvučalo.

       rasa2.jpg

film.hr

Napraviti ozbiljnu komediju,  to je velik posao. I sklizak.

R.A.

Publika tokom filma doživljava dve promene raspoloženja, 2/3 filma se smeje, a onda u poslednjoj trećini ti se malo stegne knedla u grlu. A na samom kraju filma, sve opet postaje smešno, tako da iz bioskopa izlaziš nasmejan. Naravno, ovo sve govorim o onom delu publike koji uključuje mozak, a onaj deo publike koji očekuje samo zabavu – i oni će biti zadovoljni. Znači, taj drugi, ozbiljniji nivo filma, može da se sagleda, ali i ne mora. Dakle, ko hoće poruku – ima je, a ko hoće samo zabavu – i njemu će očekivanja biti ispunjena.
Kad budem želeo da snimam nešto sasvim ozbiljno, radiću dokumentarce. U mojoj zemlji život uvek pretekne film. i dokumentarci su jači od igranih filmova. Kad u Srbiji dokumentarci postanu dosadni, znaću da živim u normalnoj zemlji. A to se nažalost neće skoro desiti.

        rasa2233.jpg

film.hr

Kengur je film od tri priče, prema sinopsisu, puno se toga dogodi. Likova kao u omanjem neboderu. Jesi uspio napraviti pregledan film?


R.A.

Mislim da je film što se rediteljskog zanata tiče urađen sasvim dobro. Ne postoji nijedno mesto u filmu na kome se pitaš gde se ko nalazi, gde ko ide,  itd. Ja sam od onih reditelja koji pokušavaju da sve probleme reše na nivou scenarija, jer rešavanje problema na snimanju je mnogo skuplje. Tako da sam 3-4 meseca proveo radeći sa scenaristom Miroslavom Momčilovićem na tekstu. Naravno, tražili smo savete od raznih ljudi, maltretirali smo ih da čitaju sve verzije scenarija i da zajedno sa nama traže «rupe» u priči. A zatim sam tri nedelje radio čitajuće probe sa glumcima i tada smo nastavili da pretresamo scenarij, da dodatno motivišemo likove gde motivacija nije bila dovoljno jaka, da menjamo dijaloge, skraćujemo, tako da je poslednja verzija scenarija napisana pred samo snimanje i u tu verziju smo uključili sve izmene koje smo utvrdili na probama. Tako da smo i pored toga što se tri priče prepliću tokom celog filma i što ima 7 glavnih junaka, što postoje tri zapleta i 4 raspleta, 6 dramskih čvorova (umesto uobičajena 2), dakle, pored svega toga smo uspeli da snimimo potuno pregledan film koji se prati bez napora. Ja lično ne volim da gledam filmove koji me opterećuju, pa se jako trudim da slučajno ne snimim nešto sto će opterećivati gledaoce.

   

       rasa222.jpg
film.hr

Što  spaja film u cjelinu? Atmosfera? Neki vezni likovi? Prostor? Gdje si pronašao kopću?


R.A.

Da se razumemo, postoji samo jedna priča koja ima tri linije radnje, dakle, nije u pitanju omnibus. Radnja filma poštuje dva od tri Aristotelova jedinstva, jedinstvo mesta i jedinstvo prostora. Priča se dešava tokom jednog nedeljnog popodneva i večeri u jednoj ulici u beogradskom predgrađu Voždovac. Znači glavni objekti u filmu u kojima se dešava radnja – kladionica, krov solitera i bioskopska dvorana se nalaze na potezu od 500 metara. Likovi nisu striktno podeljeni po pričama, nego se «šetaju» iz jedne u drugu i najvažnije - film ima jedan kraj, a ne tri kao što je slučaj u omnibusima.

 

film.hr

Hoće li Kengur stići Munje po broju gledalaca u kinima? Da li je pala kakva oklada?


R.A.

Nije samo kvalitet filma ono što određuje gledanost. Bitan je i društveni trenutak u kome film izlazi u bioskope. Munje su izašle kada je S. Milošević srušen sa vlasti, to je bilo prvo veselo proleće u Srbiji posle 13 godina, ljudi su bili opušteni, bili su puni nade. A sada se mnogo toga promenilo. i na kraju, bioskopska ulaznica je 4 puta skuplja nego tada.


film.hr

Kako danas napraviti film u SCG?


R.A.

Sve je teško u SCG. Pa i napraviti film. Ali mi smo već istrenirani i takav rad nam ne pada teško. Ko zna da li bismo u boljim uslovima uopšte umeli da snimamo. No, najvažnije je  da se naša muka ne vidi u filmu. Tako da je besmisleno i pričati o tome koliko smo se namučili. Film smo radili potpuno novom tehnologijom, high definition digital kamerom,   i na toj kameri smo koristili filmske objektive, pa se uopšte ni ne vidi da smo radili elektronikom. Film je sa HD-a prebačen na 35mm u Novom Sadu na novoj mašini Laser Grafik i vrlo smo zadovoljni rezultatima. Ton je dolby digital surround, tako da je ugođaj potpun.



Još iz rubrike