Lov u Bosni
izvorni naslov: The Hunting Party
režija: Richard Shepard
uloge: Richard Gere, Terrence Howard, Jesse Eisenberg, Diane Kruger, Ljubomir Kerekeš, Kristina Krepela
Da u lov na Radovana Karadžića umjesto međunarodne zajednice doista krene Richard Gere, bi li ishod bio drukčiji?
☻☻ 1/2
Piše: Boško Picula
Ljubomir Kerekeš treba biti na oprezu. Jer – ako ga uskoro ugleda neki od lakovjernijih i odvažnijih američkih gledatelja akcijske drame Lov u Bosni, mogao bi stvarno postati lovina. Moć pokretnih slika ne treba podcijeniti. Osobito ako je svaka sličnost namjerna. Uostalom, nastup hrvatskog glumca u priči o hvatanju najtraženijeg osumnjičenika za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, jedna je od najboljih strana filma koji se prošle godine snimao i u Hrvatskoj. Ljubomir Kerekeš u njemu tumači metaforu Radovana Karadžića koji se pod nadimkom Lisac krije u šumama istočne Bosne uživajući potporu licemjerne međunarodne zajednice. I dok to redatelj i scenarist Richard Shepard prikazuje kao jedan od ključnih obrata, suvremenici i rata i poraća u državama nastalima u krvavom raspadu SFRJ teško mogu biti iznenađeni. Oni sličan film žive već godinama i barem bi nekoliko stotina tisuća njih moglo osmisliti životnije scenarije od ovog Shepardova. No, ne treba biti prestrog. Lov u Bosni bolji je naslov od prvih sugestija. Resi ga koncept američkih B-filmova iz 1970-ih s puno akcije, frivolnim dijalozima, automobilskim potjerama i negativcima na rubu karikature. Da mu u pozadini nisu događaji koji su na ovim prostorima doveli do neviđenog zla, moglo bi ga se čak ocijeniti autoironičnim prokazivanjem bjelosvjetske trgovine žrtvama i njihovim egzekutorima.
Ovako film ne djeluje osobito uvjerljivo pri čemu treba istaknuti da su domaći (i regionalni) gledatelji samorazumljivo u drukčijoj poziciji od onih u SAD-u, Europi ili bilo gdje drugdje u svijetu. Nastao je prema stvarnoj potrazi nekolicine pustolova koji su u susjednoj BiH krenuli u lov za Karadžića. Ishod je poznat. Haaški bjegunac i dalje piše knjige, kazališne predstave i uživa potporu bez koje bi nakon dvanaest godina od Daytonskog mirovnog sporazuma odavno bio iza rešetaka. Film je u tome jednoznačan, baš kao i u prikazu stvarnog konteksta događaja. Karadžićevi alias Bogdanovićevi eskadroni smrti ubijali su planski i zvjerski, a da na kraju pravda nije ni približno zadovoljena. Rješenje koje nudi film možda je utopističko i protivi se načelima prava, ali je veoma efektno. Evo još jedne dobre strane Lova u Bosni. Sljedeća je glumačka ekipa na čelu s Richardom Gereom u ulozi TV reportera čiju su trudnu djevojku u vrijeme rata ubili upravo Liščevi vojnici te je njegov pohod na zločinca zapravo osobno motiviran. Filmu ne nedostaje različitih kutova gledanja na rat – pojedinačnog, političkog, medijskog i viktimološkog – ali je autor Richard Shepard očito premalo u temi da bi umjesto nizanja općih i manje općih mjesta ponudio čvršći spoj "malih ljudi" i "velikih događaja". Osobito ne na brdovitom Balkanu koji mu je podjednako stran kao Darfur ili Čečenija.
No, priča teče glatko, likovi su zaokruženi, autentičnost vrlina kojoj se teži, a koketiranje s teatrom apsurda dobrodošao začin. Problem nastaje kada sve to treba spojiti u logičnu cjelinu te se film trza upravo ondje gdje bi trebao biti najprohodniji. U kontrastu između sredine koja je doživjela sunovrat u ratne strahote i manje-više autističnih svjedoka tog sunovrata. Od međunarodnih diplomata preko medijskih izvjestitelja do časnika mirovnih postrojba. Ukratko, nije ni čudo da su glavni osumnjičenici za ratne zločince još uvijek na slobodi kada im njihovi čuvari tu slobodu jamče i po cijenu permanentnog ponižavanja žrtava. U tom je smislu lik Gereove djevojke Bošnjakinje u interpretaciji Kristine Krepele veoma dobro napisan te film u kadrovima njezinog umorstva djeluje gotovo dokumentaristički. Baš kao i u efektnom dijalogu s Diane Kruger kao Srpkinjom Mirjanom čiji je bivši mladić Liščev krvnik od kakvih se BiH teško oporavlja. Nema dvojbe da film izbjegava bilo kakvo banaliziranje, ali je završni rezultat jednostavno "na pola puta". Onu drugu polovicu zasad uspješno mogu prijeći samo autori s prostora događaja. Njima pak nedostaje hollywoodske pompe. Zato Ljubomir Kerekeš treba biti oprezan. Nikad se ne zna tko je što pogrešno shvatio...