NAJVAŽNIJE SE DOGODI DALEKO OD OČIJU JAVNOSTI...U MRTVIM KUTOVIMA
INTERVJU S ALDOM TARDOZZIJEM
Nova serija «Mrvti kutovi» u produkciji HRT-a, mladog redatelja Alda Tardozzija, temeljena je na konceptu reality-showa
Mladi mirni i marljivi Aldo Tardozzi na HTVu montira miniseriju MRTVI KUTOVI, snimljenu početkom zime u produkciji dramskog program HRT.
Miniserija je u nas najčešće drugo ime za tv ostatak filmskog uratka. U Aldovom slučaju filma neće biti. Iako su Mrtvi kutovi (pod naslovom Kuća manjeg brata) kao igranofilmski scenarij pobijedili na natječaju grožnjanske Imaginarne akademije 2001. na kraju su adaptirani za tv i snimljeni kao tv serija. Kako je tema MRTVIH KUTEVA reality show i debilizacija puka tv medijem, ova autorova samoprijegorna žrtva (bolje vrabac u ruci…) možda bude nagrađena primjerenijim medijskim okvirom. Pohvale novoj upravi dramskog programa, koja je ovaj scenarij izvadila iz ladice I opredijelila se za glas mlađih i normalno mislećih ljudi. Inače, prva ruka scenarija je razvijana pod mentorstvom Rajka Grlića i gostiju seminara iz producentskih kuća Sjedinjenih američkih država i Velike Britanije. Upriličeno je iščitavanje scenarija te snimanje probne scene sa mogućim kandidatima za uloge u potencijalnoj produkciji filma. Iste godine scenarij je dobitnik Hartley-Merill International award za Hrvatsku godine 2002. Predstavljamo scenarista i redatelja Alda Tardozzija ( Terra Roza 2000 – oktavijan za dokumentarac, Početak jednog divnog prijateljstva 1998 )

Kako je došlo do realizacije serije na HRT-u?
Radi se o mini-seriji u 3 epizode koja je derivirala iz scenarija za igrani film nastao pod mentorstvom Rajka Grlića u Imaginarnoj Akademiji u Grožnjanu prije tri godine. Scenarij je od tada imao dug put čitanja kod mnogih producenata dok sticajem okolnosti nije završio na stolu glavne urednice Dramskog programa HRT-a Jasmine Božinovske Živalj. Nakon toga su uslijedile manje preinake iz filmske u TV formu, no bit priče je sačuvana tako da se konačni proizvod vjerojatno neće mnogo razlikovati od početne ideje.
Opiši nam sadržaj ove kraće serije o kojoj se jako malo zna?
U krizom potresenoj Hrvatskoj se po prvi puta organizira reality-show, vrsta TV emisije u kojoj je šest ljudi dovedeno u jedan stan, a gledatelji prate događaje putem kamera postavljenih u svim prostorijama. Svaki tjedan jedan od natjecatelja ispada iz igre. Igrač koji ostane posljednji za nagradu dobiva stan u kojem borave. Mare je bivša ovisnica koja pokušava promijeniti svoj život dobitkom glavne nagrade. Protiv nje se bore veteran domovinskog rata Darko, povratnik iz dijaspore Vid, trudnica Paula, Greta – djevojka željna medijske slave i Andro koji pobjedom nastoji oživiti staru vezu. U početku je izražen natjecateljski duh igre, no, kako na vidjelo izlaze sumnjive prošlosti nekih od natjecatelja, rivalstvo postaje sve veće što dovodi do otvorenih neprijateljstava, sukoba, podmetanja i smrti. Dodatnu napetost stvara i sumnja da je natjecanje neregularno i da je upitno hoće li se stan uopće ikome dodijeliti. Mare će, suprotno ostalima, od osobe kojoj je u interesu samo osvojiti stan, postati ta koja će u općem kaosu pronaći mjesta za suosjećanje, odgovornost i ljubav. Borba će se voditi pred TV gledateljima, ali najznačajnije stvari će se dogoditi u trenucima skrivanja u tzv. mrtvim kutovima, daleko od očiju javnosti...

Pretpostavljam da je redateljski koncept jednako intrigantan?
Kad sam morao usporediti priču sa drugim filmovima govorio bih da se radi o križancu Truman-show-a s I konje ubijaju, zar ne? Sve je dosta podređeno tzv. high-konceptu na kojem se bazira inicijalna ideja, a onda je usporedba sa stvarnošću uvijek pomalo nesretna kombinacija. Mrtvi kutovi su film klaustrofobičnog ugođaja. Strogi (uvjetno rečeno Hitchcockovski) koncept šestero ljudi u jednoj prostoriji dopušta poigravanje perspektivama zahvaljujući upotrebi motiva reality-show-a. Jedan sloj, sniman kamerama sa zida, dohvaća realnost koju percepira imaginarna publika TV emisije o kojoj se govori u filmu. Taj sloj je predočen fiksnom kamerom i tipičnim televizijski hladnim koloritom čime se filmskom gledatelju sugerira da ostaje zakinut za određene informacije koje se zbivaju izvan domašaja kamera. Drugi sloj karakterizira dinamična kvazi-dokumentaristička kamera iz ruke koja funkcionira u stilu Dogma 95 manifesta: kamera prati glumca, umjesto da se glumac podređuje kameri. Neprekidnom izmjenom ovih dvaju osnovnih perspektiva, gledatelj dobiva dojam o potpunoj upućenosti u skrovite sfere života glavnih junaka, čini mu se kao da gleda neke zabranjene stvari i dobiva kompletan uvid u mrtve kutove njihovih duša.
Kako je teklo snimanje s obzirom da ti je ovo prvi profesionalni igrani projekt?
Treba reći da mi je jako drago da mi je dana velika sloboda pri izboru ekipe. Redatelj bez dobre ekipe je poprilično hendikepirana osoba, a ovu seriju sam radio sa izuzetnim ljudima. Kako je riječ o komornom scenariju čija radnja pokriva uglavnom zbivanja u jednom stanu, veći dio snimanja se obavio u Studiu 2 Jadran Filma. Eksterijerne scene su snimljene na lokaciji u Zagrebu. Najteže je bilo pronaći lokaciju koja će biti odgovarajuća u doba snimanja. Naime, tražili smo gradilište stambene zgrade koja će biti u određenoj fazi izgradnje. Uskladiti raspored rada gradilišta i predvidjeti točan tjedan snimanja prisililo nas je da promijenimo lokaciju u zadnji tren. Nadam se da je to neki dobar znak sudbine.
Glazba se tek radi. Luka Zima je skladatelj, a glazba je neka vrst rocka. Pixies su poslužili kao uzor. Naravno da nisam ostvario SVE zamisli, ali su se ostvarile neke nove koje nisam ni u snu mislio da bi se mogle pojaviti.
Na koji način si likovima s papira pronalazio njihove ''duhovne branitelje''- glumce?
Ispričavam se ovim putem svim glumcima što sam ih proveo kroz naporne audicije i iscrpljujuće probe, ali ovo je priča koja se u potpunosti oslanja na glumce pa bi u slučaju pogrešnog odabira katastrofa bila neminovna. Mislim da su glumci odradili lavovski posao, a trenutačno u montaži iz njihove igre pokušavamo izvući maksimum. Valjda to neće proći nezapaženo. Glavni lik sam pisao zamišljajući u toj ulozi glumicu Mariju Škaričić koju sam poznavao uglavnom sa castinga za filmove na kojima sam radio kao asistent. Kad je prošla na audiciji počeli smo ozbiljno razgovarati o motivaciji lika. Kako mi je ona bila cijelo vrijeme u glavi dok sam pisao scenarij bilo mi je neobično što uopće moram razgovarati s njom jer mi se činilo prirodno da ona to već sve zna. Uspjela me nagovoriti na neke promjene u liku, između ostalog da se taj lik zove Lea umjesto Mare. Nikad joj to neću oprostiti, ona će za mene uvijek ostati Mare. Inače, imamo šest glavnih likova: Leu (Mare Škaričić) bivšu narkomanku, Darka (Saša Anočić) veterana domovinskog rata, Vida (Goran Grgić) povratnika iz dijaspore, pjevačico-plesačico-glumicu Gretu (Anica Tomić), trudnu motoristicu Paulu (Srđana Šimunović) i nesretno zaljubljenog Andru (Vicko Bilandžić). Najsimpatičnija improvizacija je bila rečenica koju je izmislio Saša Anočić: 'Tako mi svih dabrova, bilo je gusto, ali uspio sam!'
Kada će se serija prikazati na HRT-u i kako gledaš na ''sapunastu'' invaziju koja je zahvatila televizijske postaje?
Ako Bog da, a programsko vijeće dopusti, serija će bit prikazana početkom jeseni. Nemam antenu pa slabo pratim sapunice i sitcome, ali pozdravljam svaku proizvodnju domaćih serijala. Tek kad se stvori kritična masa hrvatskog proizvoda ćemo moći proglašavati nešto boljim ili lošijim. Možda će ljudi manje pljuvati po svemu što se prikaže. Naša serija je kratka i to je jedan od njenih aduta.
Vračaš li se dokumentarcu?
Rad na seriji mi je malo usporio montažu dokumentarnog filma o Edvinu Biukoviću, preminulom strip crtaču, koji radim za Factum. Na jesen bih trebao ući u snimanje još jednog dokumentarca za Kult film. Inače imam punu ladicu scenarija za igrane filmove pa ćemo vidjeti što ću s njima, za sada imam i previše posla ( lupim o drvo da tako i ostane ).
razgovarao: Silvio Mirošničenko
MRTVI KUTOVI
Igrana serija, 3 epizode x 40minuta ( 1.Igra, 2.Uljez, 3.Stan ),
Uloge: Marija Škaričić, Saša Aničić, Goran Grgić, Anica Tomić, Srđan Šimunović, Vicko Bilandžić, Ivan Brkić, Stojan Matavulj, Zoran Čubrilo, Igor Mešin, Daria Lorenci, Leona Paraminski, Sreten Mokrović, Hrvoje Barišić
Maska: Silvija Bradica
Kostimograf: Blanka Budak
Scenograf: Gorana Stepan
Glazba: Luka Zima
Montaža: Mato Ilijić
Direktor fotografije: Darko Drinovac
Producent: Mario Orešković
Scenarij i režija: Aldo Tardozzi
Produkcija: Dramski program HRT-a
Rođen je u Zagrebu 1974. Studirao je filozofiju na Isusovačkom fakultetu, a 1994 paralelno započeo studij režije na ADU U Zagrebu. Autor je mnogih popularnih reklama na Radiju 101. Njegovi dokumentrani filmovi višestruko su nagrađivani na Danima hrvatskog filma.
Filmografija:
Početak jednog divnog prijateljstvo ( dokumentarni ) 1998.
Priča iz Nunića( dokumentarni ) 1999.
Terra Roza( dokumentarni ) 2000.