Nemam ti šta reć' lijepo – Goran Dević
Ovaj film sam radio kao neku vrstu intimnog eseja...
ZagrebDox je pred vratima, Goran Dević će premijerno prikazati svoj novi film, Nemam ti šta reć' lijepo. Dovoljan je to razlog za kraći e – razgovor jer, podsjetimo, u vrlo kratkoj filmaškoj karijeri desio mu se uspio, tražen i pamtljiv film Uvozne vrane, ali i određeni sukobi s uvjetno rečeno domaćim filmskim establishmentom na prošlogodišnjim Danima. Osobni afinitet i festivalske programske sheme ipak su manje zanimljive od onog što nam slijedi: drugi po redu film autora koji je s prvijencem naznačio svoje (velike) mogućnosti. Potvrda talenta, kvalitativni iskorak ili nešto treće – vidjet ćemo u četvrtak 23. veljače, dva dana do zaključenja ovogodišnjeg ZagrebDoxa.
Film.hr: Uvozne vrane moment su od kojeg se mora krenuti. Koliko su uspješan film naposlijetku ispale Vrane? Koliko je novih vrata njima otvoreno, kakav im je bio (jest) festivalski let?
Koliko god mi je taj film donio dobra, jednostavno nemam volje više pričati o Vranama.
Film.hr: Film Nemam ti šta reć lijepo je povod ovom razgovoru i tek ga trebamo vidjeti. Predstavit ćeš ga na ZagrebDoxu, glasine govore da je poput Vrana smješten u tvoj rodni Sisak. Možeš li nam reći još ponešto?
Osim valjda u toj činjenici da se film zbiva u Sisku ovaj film nema nikakvih dodirnih točaka s prethodnim. Ovaj film sam radio kao neku vrstu intimnog eseja kojem je tema jedan traumatičan događaj iz naše bliže prošlosti, a uz to više se bazira na vizualnom nego bilo što drugo što sam radio do sada.

Film.hr: Inspiraciju pronalaziš u sredini iz koje dolaziš. Pitanje koje želim postaviti jest: u kojoj je mjeri poticaj za rad, nadahnuće, proizvod okoline, a u kojoj dio samog autora? Podosta se toga desilo na ovim prostorima u posljednjih 10, 20 godina a dobrih je (dokumentarnih) filmova pomalo premalo.
Nemam povjerenja u « inspiraciju». Film prije nego krenemo u snimanje dugo mislim. Eto, od ideje do realizacije ovog filma je prošlo skoro tri godine.
Film.hr: Vidio sam te u publici na Human Rights Film Festivalu. Zanima me tvoj stav kao očigledno socijalno osviještenog redatelja i scenarista prema odnosu filma kao umjetničkog izričaja i njegove društvene angažiranosti. Kako izbjeći otklon prema političkom pamfletu, a istodobno snimiti film s porukom?
Aristotel nas uči da postoje dva tipa pripovijedanja, jedan koji priča povijest i drugi koji ima neke druge ciljeve. Taj drugi pripovijeda o pojedinačnom, konkretnom i zato je uvijek stvarniji od povijesti. Naravno kao redatelj preferiram ovaj drugi tip. Privatno sam inače vrlo političan, ali moram priznati nisam društveno angažiran, preljen sam. Kada je u pitanju film nikad nemam direktnu potrebu biti političan, ali zato ponekad ispadnem društveno angažiran. Privatno posebno ne preferiram takav tip filmova jer su rijetko dobri... Konkretno moj film ne nudi odgovore i ne šalje poruku, on nema teze. Film nije napravljen da nam svima skupa olakšava.
Film.hr: Određen uvid u domaću dokumentaristiku imao si prilike dobiti i na prošlogodišnjim Danima. Kako danas gledaš na sva ondašnja trvenja?
Nikako. Bio sam tada u pravu, a mislim to i sada.
Film.hr: U dijelu medija cjelokupna je priča prikazana kao poludirigirani (uspio) pokušaj stvaranja dvostruke buke: oko samog festivala i oko tebe kao snažnog mladog autora u naletu.
To je vjerojatno zato što je naše društvo, posebno tzv. segment kulture, već dugo vremena živi u neprirodnom beskonfliktnom stanju. To se najbolje vidi u tome da su svega dva – tri čovjeka sposobna napisati suvislu negativnu kritiku bilo filma ili knjige.
Negativna kritika se u ovom društvu još uvijek percipira kao osobna uvreda na koju treba odgovoriti. Normalno da u takvoj situaciji moj postupak na danima nekima izgleda kao farsa, ali ja tu stvarno nemam što dodati.

Film.hr: Sad kad smo dotakli osobne teme kao mladom autoru ne ginu ti pitanja o filmskim uzorima. Postoji li naslov uz kojeg vezuješ svoju ljubav prema filmu? Postoji li takav autor?
Ne.
Film.hr: Što je s planovima? Još neko vrijeme u dokumentaristici ili će i igrani film dobiti tvoj doprinos?
Zvonimir Jurić i ja smo upravo završili scenarij za dugi igrani film. Radnja se zbiva '91. u Osijeku i Kopačkom ritu. Nakon godinu dana rada na scenariju mogu bez srama ili lažne skromnosti reći kako mislim da će to biti «onaj» ratni film koji svi skupa još čekamo.