Panov labirint
izvorni naslov: El Laberinto del fauno
režija: Guillermo del Toro
uloge: Ivana Baquero, Sergi López, Maribel Verdú, Doug Jones, Ariadna Gil, Álex Angulo
Fašizam i fantastika? Samo ako je iza kamera Guillermo del Toro, a ispred set jednog od najboljih filmova u posljednje vrijeme...
☻☻☻☻☻
Piše: Boško Picula
Što strašnija stvarnost, to fantastičniji bijeg od nje. Otkako je svijeta i vijeka, ljudi su racionalizirali svoje bolne svakodnevice iracionalnim. Meksički redatelj hollywoodske karijere Guillermo del Toro snimio je film o tome. Ovaj put rasterećen i financijskih limita i zahtjeva producenata, daroviti je filmaš napravio rad po svom ukusu. I ukusu mnogih. Riječ je o fantastičnoj drami Panov labirint koju je del Toro kao projekt planirao niz godina, ali ju je realizirao tek kada su se ispunila dva spomenuta uvjeta. Prvi je da ima optimalnu produkcijsku podršku, a drugi da ga zbog imperativa zvanog boxoffice nitko ne ograničava u autorskim vizijama. Redatelj se vratio svom govornom području, udružio sa španjolskim kolegicama i kolegama te s pričom o posljedicama Španjolskog građanskog rata potvrdio svoju reputaciju sineasta koji zna što može i može što zna. A u oba je slučaja riječ o izvrsnim rješenjima.

Prvo što fascinira u Panovu labirintu dosad je neviđeno prožimanje gotovo naturalističke drame i opijajuće fantastike. Del Toro s takvom lakoćom prelazi iz svijeta realnosti u svijet imaginacije te se čini da među njima ni ne postoje razlike. Ono što počne u zbilji ima logičan nastavak u mašti. Ono što se zbiva u onostranom ima minuciozno objašnjenje u realnosti. Kako je sâm napisao scenarij za film, redatelj nije imao nedoumica s prenošenjem zamišljenog u ostvarivo. To se, primjerice, najbolje vidi u maestralnoj završnici čije se dvije razine priče – realistična i fantastična – odvijaju uz takav ritam i rasplet da nije ni važno gdje su likovi trenutačno. Ovdje ili ondje. U svakom su slučaju na najboljem mogućem mjestu. Mjestu metafore o ljudskoj destruktivnosti koju je moguće zauzdati jedino još energičnijom kreativnošću. Neovisno je li to borba za slobodu u konkretnom vremenu i prostoru ili poniranje u dječji svijet mašte čija je struktura i hijerarhija samo plastičniji odnos snaga u stvarnom svijetu.
Izabravši Španjolsku pod Francovom diktatutom kao mjesto i godinu 1944. kao vrijeme radnje, del Toro je osmislio idealanu konkretizaciju svoje metafore. Unatoč vanjskom svijetu koji pobjeđuje fašizam, Španjolska ostaje izoliranom zemljopisnom i ideološkom točkom strahovlade. S druge strane u njoj i dalje postoji otpor toj strahovladi čija je najiskričavija ekspresija mašta djevojčice Ofelije. Vizualiziravši mitskog pana u kući svog očuha, sadističkog časnika frankističkog režima, Ofelija dobiva tri zadatka čije će je ispunjenje potvrditi kao princezu iz svijeta bajki i tako ponovno spojiti s preminulim roditeljima. Iako je Panov labirint u prvom redu politička alegorija na pobunu protiv isključivosti i sistematskog zla, film plijeni i kao suptilna obiteljska drama u kojoj, primjerice, Ofelijina majka bira po svemu neadekvatnog partnera samo da bi osigurala budućnost svojoj kćeri i još nerođenom sinu.
Film pritom ne bježi od drastičnih prizora. Ofelijin će očuh smrskati lice mladića kojega sumnjiči za revolucionarnu djelatnost. Očuhova će sluškinja razderati njegov obraz nakon što ju on počne mučiti. A hladnokrvno ubojstvo djeteta na kraju zaokružit će redateljevu poentu o zlu koje se ne može pobijediti nikako drukčije osim da ga se fizički eliminira. Ta stvarna brutalnost u fantastičnim prizorima dobiva i odmak, i kontekst. Iako Panov labirint u svakom svom nadrealnom kadru djeluje kao maštarija Salvadora Dalija, majstora iracionalnih vizija utemeljenih na itekako stvarnim impulsima, najdojmljivija je scena s bezokim, suhonjavim čudovištem koje u podzemlju progoni Ofeliju kao inačicu starogrčke tragične junakinje. Nju pak tumači sjajna Ivana Baquero čiji je istodobno djetinje razigrani i veoma zreli nastup još jedan ključ uspjeha del Torova filma. Među ostatkom glumačke ekipe svakako treba izdvojiti Sergija López u ulozi satnika Vidala i Maribel Verdú u ulozi sluškinje Mercedes kao antipode konflikta o kojem je u filmu riječ. Konflikta kroz čiji labirint nikad nije bilo jednostavno proći. Sve dok Guillermo del Toro nije ponudio rješenje. A ono je moguće samo na filmu...