Preskoči na sadržaj
Happy end

Paranoja (Disturbia)

Boško Picula

 
režija: D. J. Caruso
uloge:
Shia LeBeouf, Sarah Roemer, Carrie-Anne Moss, David Morse, Aaron Yoo
 

Nabavite kućne kamere! Lako biste mogli postati zvijezda. Samo ostanite živi...

 
☻☻☻☻ 
 
Piše: Boško Picula
 

Mobitel imate. Zar to uopće treba pitati. Računalo također. Koji MHz ili MB gore-dolje, nije važno. Televizor se podrazumijeva. Baš kao i dvogled. A kamera? Imate li nju? Dvojite li oko toga da se sami okušate u snimanju okoline, možda vas triler Paranoja uvjeri u potrebu da na dvanaestak rata već ovog ljeta nabavite vlastiti prozor u svijet. Uostalom, i prozor u dvorište može dovesti do zapanjujućih otkrića, a kamo li ne dobar objektiv i opcija noćnog snimanja. No, sve bi to bilo uzalud u slučaju filma redatelja D. J. Carusa da američki filmaš nije lucidno iščitao jedan ranije snimljeni triler. Naravno, riječ je o Prozoru u dvorište kojim je Alfred Hitchcock 1954. postavio, kao i puno puta prije i poslije toga, nove standarde filmskog suspensea. Glavni junak ograničen prostorom i neograničen analitičnošću. Njegova voljena koja ga dodatno motivira. Susjedstvo koje je daleko od dosadne malograđanštine. I – generiranje napetosti u svakom sljedećem kadru. Čini se jednostavno. Međutim, koliko je redatelja poput Hitchcocka?

D. J. Caruso, srećom, nema pretenzije biti veći od ideje. Da je dobar iza kamere, čak kada je ispred kamere manjkav tekst, pokazao je u svojim prijašnjim radovima. Primjerice u trileru U tuđoj koži. Ovdje pak nema problema s problematičnim tekstom jer je autor priče i koscenarist Christopher B. Landon učinio pravu stvar. Odgledao je još jednom Hitchcockov film, okrenuo se oko sebe i shvatio da se svijet u pedesetak godina radikalno promijenio samo u dostupnoj tehnologiji. Znatiželja, voajerizam i socijalna patologija u najširem rasponu ostali su konstante. Kako čijeg ponašanja. I dok je pedestih godina prošlog stoljeća James Stewart kao fotograf Jeff sumnjičio svog susjeda da je ubio ženu, ovovremeni tinejdžer Kale kojeg tumači Shia LeBoeuf svog susjeda optužuje da je serijski ubojica. Sumnjivci iz Stewartova vremana dans bi teško mogli privuči nečiju pozornost. Današnja kinopublika očekuje u filmskim mirnim predgrađima manijakalne zločince čiji su vlažni podrumi prepuni prepariranih leševa.
 
Uostalom, to je jedan od razloga zašto Paranoja funkcionira kao cjelina. Zbog detalja. Naime, otprije poznati zaplet (Hitchcockov je film snimljen prema briljantnoj priči Cornella Woolricha) doživio je logičnu i suvremenu kontekstualizaciju. Sada je središnji pozitivac gnjevni srednjoškolac zaglavljen u kućnom pritvoru jer je udario nastavnika koji je na pogrešan način spomenuo njegova tragično stradalog oca. Sada je središnji negativac naoko prijazni susjed koji se s jednog kraja države na drugi seli ostavljajući za sobom trupla nesretnih djevojaka. Napokon, sada je prozor u dvorište samo metafora jer se vizualna komunikacija ostvaruje digitalnim putem. A danas svaki tinejdžer poput Kalea u najkraćem roku može organizirati snimanje reality showa iz susjedstva. Neovisno je li ondje zgodna cura, veseli tulum ili brutalno ubojstvo.

 
Zaplet i kontekst povezani su u Carusovu filmu redateljevim osjećajem za suspense. Iako on nije minuciozan kao Hitchcockov, nego više spotovski, Paranoja u ključnim kadrovima nije predvidljiv film. Pričajući o suvremenoj tehnologiji koja gotovo sve čini trenutačnim i na dohvat ruke, autori su filma pogodili pravi ritam. I pravi način snimanja s obzirom da nije jednostavno snimiti film o snimanju. Pogodili su i glavnog glumca jer je izvrsni Shia LeBeouf optimalno koncentriran na svoj lik. Upravo onako kako su gledatelji koncentrirani na njegovu izvedbu. Šteta što David Morse kao objekt njegovog objektiva nije uvjerljiviji. Ili barem jeziviji. Ali ovo ionako nije film o onome što se vidi nego kako se gleda na svijet oko sebe. Jučer kroz prozor, danas kroz kameru. A može i na dvanaest rata...                              

Još iz rubrike