Preskoči na sadržaj
Razgovori

RAZGOVOR S IVOM ŠKRABALOM

Miron Sršen

RAZGOVOR S IVOM ŠKRABALOM:<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

o knjizi

«JUGOSLAVENSKO FILMSKO ISKUSTVO 1945.- 2001.»,

DanielJ. Goulding

(V.B.Z., Zagreb, 2004.)

 jugoslavenskofilmskoiskustvo.jpg

Slučaj: «hrvatskifilm» sveprepoznatljivijepoprimaoblik – kinematografije. Dakle organiziranog planiranog i, nešto manje, usustavljenog djelovanja. Svjedoči o tome i sve češća pojava filmološke literature u našim knjižarama. A naslov o kojemu smo za razgovor zamolilili našeg najuvaženijeg povjesničara filma, nedvojbeno će «zapeti za oko». Ova knjiga predstavljena je kao «zasad jedina sintetska povijest filma u komunističkoj Jugoslaviji»

Što biste Vi, profesore, rekli o ovoj knjizi? Koje su njene dobre, a koje loše strane?

-          Prva dobra strana je da se ta knjiga uopće pojavila u našem prijevodu. Jer Danijel Goulding nije bilo tko, on je jedan od američkih profesora filma koji se od davnih dana zanimao prvenstveno za istočnoeuropski film. Znalac je  istočnoeuropskog filma, česti je posjetitelj svih tih zemalja, pa i Jugoslavije. Specijalno se zainteresirao za jugoslavenski film. Nemojte se nakostriješiti što upotrebljavam termin koji je u naslovu njegove knjige, jer za vanjske filmologe i filmske publiciste koji su pratili filmski život u ondašnjoj Jugoslaviji, to je bio jedinstveni pojam. On je znanstvenik, filmolog, koji je ušao u temu i počeo razlučivati – što se u tom jugoslavenskom filmu nalazi. Ovo je treće izdanje njegove knjige koje je prošireno poslije raspada Jugoslavije, za kojom on pomalo žali. Žali za onim jugoslavenskim filmom u kojemu je vidio vrijednosti, od crnog filma, novog filma, praške škole, koju on zove praška grupa... Ali se potrudio zabilježiti i filmska zbivanja u republikama - Hrvatskoj, Sloveniji itd., međutim, meni se čini, bez dovoljno udubljivanja. Bez one premise da u svakoj toj republici, u svakoj toj nacionalnoj sredini, film postaje dio kulture te nacije. Zato mislim da bi se moglo reći kako je vrlo korisno suočiti se s knjigom koja naša filmska zbivanja promatra izvana. Uvijek je dobro kad imamo nekoga tko gleda na nas izvana. Ovdje je nešto o čemu, ipak, trebamo voditi računa: profesor Goulding naočale je nabavio u Beogradu.

Kakvima Vam se čine njegove estetske prosudbe? I možete li komentirati Gouldingovu tezu da je jugoslavensko filmsko iskustvo preživjelo raspad Jugoslavije kao države?

-          To je teza koja govori o živosti filma u ondašnjoj Jugoslaviji... Da se ta živost sada razlila i u, kako on to zove, nove kinematografije, nove države. Međutim, mislim da je slovenska kinematografija počela prije raspada Jugoslavije, kao što je počela i hrvatska. On tu nema prave parametre i neke stvari ne prepoznaje ... Kakav su utjecaj razvoji pojedinih nacionalnih kinematografija imali na cijelu jugoslavensku kinematografiju!? Recimo, on nije ni spomenuo film Ciguli – miguli, prvi zabranjeni film, prvi sudar politike i filma. To je film koji je u Hrvatskoj imao svoju ulogu, zečepio je mnoga usta na mnoge godine. Ali se on jako puno bavi filmovima Fedora Hanžekovića, a ne spominje film Koncert, ili ga spominje u nekakvoj grupi, a ne naglašava posebnu ulogu koju je imao taj film. On hvali film H 8, a opet mu ne daje dovoljno značenja u estetskom razvoju kakav smo imali u nas. Dakle, mislim da njegova knjiga ne bi trebala poslužiti kao referentna knjiga za Hrvatsku ili za druge nacionalne kinematografije, ali je vrlo zanimljivo vidjeti kakav su odjek u svijetu imali filmovi koji su se snimali u ondašnjoj Jugoslaviji, kakav je taj odjek bio u svijetu filmskih kritičara i filmologa. Ti profesori obično nađu nešto bizarno, nešto novo, neku zemlju koja je najedamput napravila zgodne filmove, i onda se netko uhvati za iranski film, netko za jugoslavenski film, netko za kung-fu filmove itd. Svakako, to su kompetentni ljudi koji prepoznaju neke vrijednosti i pomognu da se ti filmovi plasiraju u svijetu, ali teško prepoznaju specifične nijanse. Goulding je, recimo, jedan od boraca u Americi za obnovu mreže art kina, koja je u Americi isto tako nestala kao i kod nas. I na kraju, holivudska dominacija utječe i na situaciju kino prikazivalaštva u Americi, kao što utječe i u cijeloj Europi. Ja sam malo potražio podatke o profesoru Gouldingu. On je profesor na malom, ali uglednom koledžu, u mjestu Oberlin u Ohaju. Samo mjesto ima 8700 stanovnika, a studenata na tom koledžu ima 2800. Ali je zato College osnovan u 19. stoljeću, oko 1830., i bio je prvi koledž u Americi koji je primio žene i crnce. A filmska katedra, za studij filma, uspostavljena je prije 35 godina, u čemu je imao bitnu ulogu i prof. Goulding. Upravo se ove godine povukao u mirovinu. I kad su ga pitali za njegove planove, rekao je da mirovina nije zato da nešto radiš, nego da živiš… Naravno, nije mu za vjerovati.

Što je Daniel Goulding još izostavio, barem kada je riječ o hrvatskom filmu?

-          U svakom slučaju, kad bismo nabrajali propuste u toj knjizi, bilo bi ih dosta. Ali mislim da ovo nije prilika da se pravi katalog propusta. Meni je čudno, kao nekome tko je pisao o tome, da Oktavijana Miletića, našega pra-filmaša - nema. Da je prešućena uloga Branka Marjanovića, koji je imao veliku ulogu u stvaranju i konstituiranju hrvatskog filma i hrvatske kinematografije, pa čak i jugoslavenske kinematografije, jer on je prvih šest brojeva Filmskih novosti u Zagrebu uređivao s velikim iskustvom. Zorana Tadića uopće ne spominje. Nadalje, uloga kritičara. U hrvatskom filmu važna je bila uloga tzv. hičkokovaca, okupljenih oko pokojnog Vladeka Vukovića. To se ne spominje. Dakle, ti neki međuutjecaji između kritike, kreacije i produkcije... On se dosta bazirao na političke stvari, ali ne i dovoljno, jer Ciguli miguli kojega sam već spomenuo bio je važan za cjelokupni politički kontekst filma, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Krešu Golika samo spominje u jednoj grupi autora. A Golik je ipak stožerni kreativac u hrvatskom filmu. Branka Belana je zaobišao. Bauerova uloga je samo u pojedinom filmu a ne cjelokupna. Onda, ima izrazitih pogrešaka. Vrdoljaka spominje kao ministra kulture. Uopće ne spominje dva festivala koji su bili jako važni. Pulski festival koji je igrao bitnu ulogu, možda, čak za stvaranje kohezije jugoslavenskog filma. Jer na Pulski festival su dolazili stranci, tu su se upoznavali s filmovima i upravo tamo bili su preuzeti od marketinškog žrvnja iz Beograda. Svjetski festival crtanog filma... on nešto govori o našem crtanom filmu, ali ne i o tom svjetskom festivalu i njegovoj ulozi u plasmanu hrvatske animacije u svijetu ni o dolasku svjetske animacije ovdje i o tim međusobnim utjecajima. Dakle, mislim da ima nekih propusta, nekih slabijih točaka, ali sve skupa, ponavljam: ova knjiga je korisna, dobro je da se pojavila na našem tržištu i tko god se zanima za film u nas - treba ju barem konzultirati. Ja sam obavio prvu inventuru hrvatskog filma još 80-ih godina, kada je bilo, prosto, grijeh spominjati kako hrvatski film postoji paralelno s jugoslavenskim filmom . To je bio posao koji je bilo potrebno obaviti. Pred novom generacijom kritičara i povjesničara je da se malo više pozabavi tim međuodnosom između ondašnjih republičkih kinematografija. Ono što se u svijet plasiralo kao jugoslavenska kinematografija, često se plasiralo, zaista pod utjecajem Beograda. Kad je bila projekcija 100 jugoslavenskih filmova u Beaubourgu u Parizu, među 100 jugoslavenskih filmova nije ušao ni jedan film Kreše Golika. A to je bilo '83. ili koje... Mi se, dakle zaista možemo požaliti da je hrvatski film bio marginaliziran, ali neki su hrvatski filmovi i bili u prvom redu ovih filmova koji su se plasirali van. To su bili Zafranovićevi filmovi, Grlićevi filmovi, koji su bili na zastavi jugoslavenskog filma.

razgovarao: Davor Šišmanović   

 

Još iz rubrike