RAZGOVOR SA STANISLAVOM TOMIĆEM
Zatvorska drama "Otac" nastala u produkciji Dramskog programa Hrvatske televizije, redatelja Stanislava Tomića, premijerno je prikazana na Zagreb film festivalu. Drama se bavi sukobom između par zatvorenika (Krešimir Mikić, Robert Ugrina, Ivo Gregurević) nakon saznanja da vjerski fanatik zvan "otac"(Zijah Sokolović) optužen za čedomorstvo i silovanje kćeri, planira ubojstvo jednog od njih kako bi produžio svoju zatvorsku kaznu koja se bliži kraju. U tjeskobnim,izoliranim zatvorskim ćelijama pratimo likove prožete osjećajem krivnje i rastućim zatvoreničkim paranojama.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Iako je glavna uloga pripala Zijahu Sokoloviću (čija izvedba zastrašujućeg zatvorenika izrazito podsjeća na sličnu ulogu još jednog zatvorskog "monstruma"-Hannibala Lectora), njega je na kraju ipak zasjenio odlični Ivo Gregurević koji se ove godine već drugi put na platnu (osim u "Posljednjoj pričesti", Ivana-Gorana Viteza) "obračunava" sa osuđenim pedofilom.
Nakon niza dokumentarnih filmova (Metropola, Sretno, Bag, Sa zrnom soli, Noć kristala i Delta), film "Otac" (nakon filma "Promašaj") drugo je srednjemetražno ostvarenje mladog redatelja Stanislava Tomića.
Film.hr: Kako ste se osjećali nakon što ste prvi put pročitali dramu "Otac" Elvisa Bošnjaka i kako ste se odlučili za ekranizaciju upravo tog djela?
Pavo Marinković, tadašnji urednik u dramskom programu HRT-a nudeći mi tekst rekao je: "Znam da ti se diže kosa na glavi ali radi se o drami." No nakon čitanja ne samo da mi se drama svidjela nego sam i shvatio zašto je ponuđena upravo meni. Tema i motivi bili srodni mojim dotadašnjim preokupacijama a posebno mi se dopao taj apsurdistički pogled na svijet koji uokviruje cijelu priču.
Film.hr: Film je sniman u Lepoglavi, kako ste uspjeli dobiti dozvolu za snimanje na toj lokaciji i koliko dugo je trajalo snimanje? Da li ste na bilo koji način osjećali zlokobnost tog mjesta ili duhova iz prošlosti, da li se to odrazilo na atmosferu filma?
Ljudi iz uprave zatvora zajedno sa stražarima bili su nevjerojatno susretljivi i u okviru mogućnosti pružili su nam maksimum i na tome sam im više nego zahvalan. U zatvoru smo snimali oko tjedan dana ili bolje rečeno noći jer smo unutar zgrade smjeli snimati samo dok zatvorenici spavaju. Što se tiče specifične atmosfere na nju smo i računali i nadam se da se nešto od toga prelilo u sam film. Tijekom snimanja od zatvorenika su nas dijelila samo metalna vrata od kojih se mnoga i vide u filmu a kroz prozorčiće na njima osjećali smo njihove poglede.

Film.hr: Mislite li da ste imali dovoljnu kreativnu slobodu, da li ste zadovoljni konačnim rezultatom?
S konačnim rezultatom niti jednog svog uratka još nisam bio potpuno zadovoljan pa tako ni s ovim. Jedino što mogu sa sigurnošću ustvrditi jest da smo napravili najbolje što smo u tom trenutku mogli. Uz posebno zalaganje cijele ekipe mislim da smo u finalu uspjeli minimalizirati primjetnost produkcijskih ograničenja. Što se tiče kreativnih ograničenja ona nisu dolazila izvana nego iz samog predloška za koji smatram da bi zbog svoje hermetičnosti i gotovo savršene prilagođenosti mediju u kom je i nastao predstavljao težak zalogaj i puno iskusnijem redatelju. Usprkos svemu treme je bilo začuđujuče malo zbog čega mi je pomalo i žao jer i ona može biti stimulativna. Možda je to znak starenja.
Film.hr: Koliko je rad sa glumcima na setu bio iscrpljujuć? Kako je protekla vaša suradnja sa montažerom Tomislavom Pavlicom?
Ovaj film u velikoj mjeri počiva na glumcima i sretan sam što sam uspio dobiti vrhunske. Imam dojam da si je svaki od njih iznašao dodatne motive za rad na ovom filmu pa je, iako je riječ o doista vrhunskim profesionalcima, atmosfera na snimanju bila, u pozitivnom smislu amaterska. Svi smo vrlo demokratično iznosili svoje ideje i procijenjivali tuđe i takav način rada smatram idealnim jer ja nisam glumac pa ne mogu odglumiti lažni autoritet i osobu koja ima apsolutno sve odgovore.
Montaža kao uostalom i kamera u ovakvom tipu filma nemaju previše mogućnosti da budu nametljive i privlače pažnju na sebe pa još jednom skidam kapu suptilnom majstorstvu gospode Vjerana Hrpke i Tomislava Pavlica koji su me ponovo spasili. Drago mi je da smo zbog montaže na klasičnom montažnom stolu gospodin Pavlic i ja imali dovoljno vremena za degustaciju mnogih vrsta našeg omiljenog napitka.
Film.hr: Scenografija u filmu bila je primjereno oskudna baš kao i kostimografija, da li ste posjetili još neki zatvor u Hrvatskoj i pritom istražili uvjete u kojima zatvorenici žive?
Zatvor Lepoglava je najveći, najstrožiji, zapravo jedini pravi zatvor u Hrvatskoj. Scenografija je izravna i doslovna replika autentičnih prostora u toj mjeri da je i meni ponekad teško razlučiti što smo snimali na lokaciji a što u studiju. Jedina razlika je u tome da je naša ćelija bila gotovo dvostruko veća od originalne. Kostimi ne samo da su identični nego doista i jesu bili posuđeni iz zatvora i iako ne mogu znati tko ih je točno nosio prije vjerujem da su pomogli glumcima u oblikovanju uloga.
Film.hr: Izgleda da je hrvatska kinematografija na pravom putu da se izvuče iz močvarnog gliba u koji je zapala 90-ih.Koje bi autore naveli kao svijetle primjere u tom pogledu? S kojim bi autorima voljeli u budućnosti surađivati?
Čuvam se predviđanja jer mi baš ne idu od ruke. Čini se da ljudi u koje sam ja najviše polagao nade kod nas slabije prolaze od nekih drugih koji me svojim uspjesima iznenađuju. Jedino što mislim da sam uspješno predvidio jest to da će i Hrvatska kad tad doći na red da bude popularna. Nadam se da ćemo to znati iskoristiti.
Volio bih ponoviti suradnju s Elvisom Bošnjakom kojeg smatram doista rijetkom pticom za naše a i šire prilike, ozbiljnim dramskim piscem. Mislim da nam je obojici rad na ovom filmu bio velika škola i budući da smo vrlo samokritične osobe mala je mogućnost da ćemo ponavljati iste greške s druge strane mislim da bi nam rad na slobodnijoj adaptaciji ili originalnom scenariju dao puno više kreativnog poleta. Nadam se da će do toga čim prije doći.
Film.hr: Da li vas zabrinjavaju kritike? Za koga prvenstveno radite film i čija bi vas negativna reakcija najviše pogodila?
Filmove radim isključivo zbog i za sebe i vlastita me kritika najviše pogađa jer ona je u mom slučaju uvijek puno točnija i oštrija nego bi to kritika ijednog kritičara ikada mogla biti.
Film.hr: Klaustrofobičnost i tama tijekom cijelog filma suprotstavljeni su zadnjoj sceni na snijegu. Pojasnite simboliku, navještaj nade ili jednostavan izraz očaja?
Ne namjeravam ništa pojašnjavati niti davati upute za gledanje jer to nije moj posao. Film je takav kakav je pa nek si svako misli šta hoće. Ja osobno iz cijele priče ne vidim nekog velikog razloga za nadu.
Film.hr: Možete li izdvojiti uzore koji su najviše utjecali na vas pri stvaranju ovog filma?
Mogao bih nabrojati neke autore koje iznimno cijenim a koji su se bavili ovakvim temama kao što su to Bresson i Becker na primjer ali to ne bi bilo ni točno ni pametno jer bi njihovi filmovi na tu temu bili ne samo daleko superiorni nego i potpuno različiti. Ako ništa drugo oni bi uspjeli napraviti film s 90% manje dijaloga. Pročitavši dramu shvatio sam da je njen siže nehotično vrlo sličan jednom slavnom Langovom filmu što mi je dalo ideje za razradu nekih scena i ubacivanje nekih sitnica za koje sam siguran da ih ionako nitko nikad ne bi primjetio ali su mene u to vrijeme veselile.
Film.hr: Radite li već na novim projektima? Kakvi su vam planovi za budućnost?
To kod mene malo sporije ide jer možda previše važem svaku ideju i
napisanu riječ ali svakako bi htio nastaviti raditi igrane filmove samo zbog nekog potpuno iracionalnog i ničim opravdanog osjećaja koji dobijem na snimanju a koji mi govori da mi je tu mjesto.