Razgovor: Zrinka Matijević-Veličan
Zrinka Matijević-Veličan rođena u Zagrebu 1973. godine. Studirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Film i TV režiju na Akademiji za Dramsku umjetnost, također u Zagrebu. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Njen studentski dokumentarac, Duel, jedan je od najuspješnijih hrvatskih studentskih dokumentarnih filmova. Bio je nagrađen na studentskom filmskom festivalu u Munichu i Tel Avivu, te je dobio i nagradu Hrvatskog filma u Zagrebu.
Za svoj drugi film, Pešćenopolis, Zrinka se seriozno pripremala i snimala ga više od dvije godine. Pešćenopolis je oduševio publiku na Danima hrvatskog filma, a i splitski su posjetitelji u njemu mogli jasno prepoznati ogroman potencijal autorice koja je u tom briljantnom dokumentarcu savršeno izbalansirala crni humor i tople emocije...
Razgovarao: Marko Njegić
Dobila si nagradu za najbolju produkciju na Danima hrvatskog filma, a Pešćenopolis je izazvao i najveću pažnju na toj manifestaciji...
Tako je. Primijetila sam kako film puno bolje prolazi kod publike nego kod «stručnih» osoba. Zaključno s prikazivanjem na Motovunu i Danima hrvatskog filma, Pešćenopolis je vidjelo oko 4000 gledatelja, što je sjajan rezultat.
Možeš li usporediti Dane hrvatskog filma i Split Film Festival?
To je ipak neusporedivo. Na Danima hrvatskog filma vladao je veći interes publike za Pešćenopolis. Čak su i neki sljepci bili u publici!
Dokumentarci u svijetu trenutno doživljavaju pravi boom zahvaljujući Michaelu Mooreu...
Od Moorea sam zasad gledala Ludi za oružjem. Čovjek je užasno bezobrazan, ali tjera vas da navijate za njega. Je li u Fahrenheit 9/11 još više pretjerao, vidjet ću ubrzo na pulskom festivalu. No, u svakom slučaju, to što on radi super je za dokumentarne filmove.
Zašto si se baš odlučila za dokumentarac o zagrebačkom kvartu Pešćenica?
Malnar me za to nadahnuo. Od djetinjstva sam fascinirana njegovim putopisima, kolumnama i emisijom «Nightmare Stage», i odlučila sam da mi on bude kičma čitavog filma.
Ali, kad sam ušla u taj kvart, otkrila sam još niz zanimljivih likova i to je bilo to.
Kako to da je snimanje potrajalo više od dvije godine?
Moja filmska ekipa i ja pune smo dvije godine boravili u Pešćenici, bili standby i čekali da se u kvartu nešto dogodi što bi mogli dokumentirati. U te dvije godine računa se, naravno, i priprema, odnosno research pa sve skupa i nije toliko puno. Na kraju je snimljeno 100 sati materijala, usljed čega smo u montaži proveli godinu i pol.
S čijom si «ulogom» u filmu najzadovoljnija?
Sva četiri ključna lika (Malnar, Mario Kovač, Halil i Ljiljana Beriša) su mi veoma dragi, volim ih i sa svima se redovito čujem i teško mi se odlučiti. Ali, ipak, Malnar je genijalac, endem kojeg trebamo čuvati.
Misliš li da je stranim posjetiteljima na splitskom festivalu prepoznatljiv humor Pešćenopolisa mogao biti razumljiv?
Sumnjam. Puno je bliži našem mentalitetu...
Kako je Željko Malnar reagirao na film?
Malnar je vidio Pešćenopolis, kao i ostali likovi iz filma, prije nego je izašao u javnost i jako mu se svidio kao cjelina. Dapače, gotovo pa je bio oduševljen.
Zašto ostali Malnarovi likovi, poput Brace i Jarana, nisu toliko u filmu bili zastupljeni?
Film se uglavnom bazirao na stanovnicima Pešćenice, a njih dvojica ipak nisu iz tog kvarta.
U tvom filmu zapažen nastup ima Mario Kovač, jedan od najzaslužnijih ljudi za uspjeh Bore Leeja. Kako ti se sviđaju Borini trash filmovi?
Super. Sve što ljude veseli je super, iako je riječ o preamaterskim projektima.
Planiraš li neki novi projekt ubrzo?
U ovom sam trenutku u montaži s jednim putopisom koji se odvija na relaciji Zagreb-Kashgare (Kina). Nakon toga kanim realizirati još jedan i to od Zagreba do Tokija preko čitava Sibira.
Postoji li nada da, nakon Split Film Festivala, Pešćenopolis krene u redovnu distribuciju po domaćim kinima?
Da. Pešćenopolis bi, u distribuciji «Discoveryja», u kina trebao krenuti na jesen.
Potom, naravno, slijedi i njegova video i DVD distribucija...