ŠANGAJU PRIJETI KATASTROFA!
Zafranović gostovao na Rafu
Autor koji je 1991. godine otišao iz Hrvatske dovršiti film «Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)»,nikad se nije vratio kući. Odazvao se, međutim, pozivu Revije amaterskog filma, i u ZG održao premijeru svog novog dokumentarca. To je prvi službeni poziv Lordanu Zafranoviću u Hrvatsku i prvi Zafranovičev razgovor za FILM.HR:. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

FILM.HR: Koliko znam ovo je prvi službeni poziv u Hrvatsku upućen Vama nakon 1991. godine kada ste otišli, pa me zanima kako je došlo do suradnje između Revije amaterskog filma i Vas i kako ste se odlučili za premijerno prikazivanje «Simfonije nebeskog grada» baš na RAF-u?
Zafranović: Pa bilo je jednostavno, oni su me pozvali jer su sjetili da sam nekada radio amaterske filmove. Ja sam, kao što znate, imao problema za vrijeme Tuđmana tako da su i ti amaterski filmovi, iako nemaju ništa političko u sebi, završili u bunkeru, tako da se nisu mogli ni oni prikazivati pa su, poslije toliko godina, prikazani na ovome festivalu koji je, kao što vidim, dosta otvoren festival, novomoderan, mlad, mislim da je to jako dobro da je taj poziv uslijedio što se mene tiče. Procjenio sam da bi bilo dobro da se prikaže i taj posljednji film koji sam radio o Kini, jer sam ovdje pokušao i taj film da prikažem pa nije išlo. Jednostavno nije išla organizacija, ljudi se valjda boje, šta li, nemam pojma.... Raf-ovci su to prihvatili i danas je premijera ovdje u Hrvatskoj. Ja nisam organizirao nikakav protokol, jednostavno sam ostavio da dođu film vidjeti oni ljudi koji žele, bez nekih pompi, bez neke velike reklame.
FILM.HR: Budući su prikazani Vaši amaterski radovi nastali u razdoblju od 1961. do 1965., a poznato je da ste 1966. godine proglašeni majstorom amaterom, kako danas ocjenjujete te svoje rane radove?
Zafranović: Kod autora koji drži do medija, do filma i koji iskazuje svoj vlastiti svijet bio on i najintimniji, bilo ovaj dnevni, politički, kako hoćete, i historijski, autor je uvijek isti. Ja sam jučer gledao, poslije dugo vremena, neke moje amaterske filmove, i vidio sam da tu prepoznajem sve ono što sam kasnije radio, nisu oni daleko, ti filmovi, samo su to male forme, drugačije su teme, ali u suštini je to potpuno isto: traganje za nekim smislom, traganje za nekim smislom življenja, za razumijevanjem zla koje se pojavljuje, zatim za eksplozijama koje se dese u pojedinim periodima i tako.. tako da sve ono šta je, kasnije u mojim igranim filmovima, sadržano u tim malim formama. Osim što je igrani film-film za publiku i što se ne može raditi u tako zatvorenoj formi za nekolicinu svojih prijatelja ili ljubitelje tih filmskih formi. Tako da sam ja prešao jedan dosta zanimljiv put, od tog amatera , koji je radio za jedan eksluzivan krug do akademije, na kojoj smo naravno učili kako se radi film za široku publiku, do redatelja igranih filmova i dokumentarnog filma koji je ostao neka moja vrsta ljubavi i zato mi je posebno drago da se moj zadnji dokumentarni film prikazuje ovdje.
FILM.HR: Da li se može govoriti o amaterizmu 60-ih godina u bivšoj Jugoslaviji, može li se to razdoblje iz toga aspekta, socijalno i povijesno opisati? S tim u vezi koja je razlika amaterskog filma tada i sada, jer čini se , da je on nekada bio kretanje u profesionalni film dok je danas postao stvar hobističkog bavljenja filmom, snimanja filma iz gušta?
Zafranović: U ovim tzv. pretvorbama iz jednog sistema u drugi tržište se nametnulo kao glavni faktor izrade igranih filmova, tržište je imperativ i malo pomalo vidim, u Češkoj gdje ja živim i ovdje će to doći, i tako, i onda će ljudi sve više raditi zapravo amaterske filmove: mali budžet, filmovi sa prijateljima i slično... jer jednostavno američka kinematografija i pojedine europske zemlje koje imaju jaku kinematografiju su toliko snažne da jednostavno zauzimaju prostor. Ne možeš danas u Češkoj da dobiješ termin za češki film, kino je već unaprijed kupljeno za američke filmove; to su jake firme koje imaju svoja predstavništva u svakom gradu, imaju ta multi-kina i to je vrlo teško. Neki dan sam baš bio na premijeri, jedan redatelj u Češkoj je založio kuću da bi snimio film i sad je pitanje hoće li te novce vratiti: to je znači taj amaterski pristup: ljubav prema filmu i želja da se iskaže nešto.
U periodu kad smo mi počeli kao amateri, to je zaista bila škola gdje su se ljudi pripremali za profesionalnu kinematografiju i iz tog perioda su izašli najznačajniji autori iz bivše Jugoslavije: u Beogradu imate, Petrovića, Makavejeva, Žiku Pavlovića, ovdje u Zagrebu imate čitav niz autora među kojima smo i Grlić i ja, a mi smo još poslije išli na studij, dobili smo stipendiju, studirali smo zapravo kako se pravi profesionalni film. Ta iskra slobode koja je u ono vrijeme bila u amaterskom filmu, u odnosu na oficijelnu kinematografiju koja je bila ideološka, obojena, zadojena, pod kontrolom; mi amateri smo imali neku vrstu slobode zato što smo imali malo publike. Čim smo mi, prešli na profesionalni film i otvorili se prema kinima, već su odmah počeli problemi, zabrane filmova, diskusije velike, odatle ta neka izmišljena deviza da smo mi kontorverzni. Ja pročitam nešto o sebi, i tamo piše da sam kontroverzan- ja jednostavno radim neke svoje filmove, za njih se strašno borim, težak je to put, na kraju oni izađu, izazovu ogromne polemike, ali to je film, bez polemike, skandala - nije film.
FILM.HR: «Simfonija nebeskog grada» koja se premijerno prikazuje dio je većeg ciklusa od pet filmova o Kini. Predstavite nam molim Vas ovaj svoj najnoviji projekt.
Zafranović: Ja sam bio u jednom međunarodnom žiriju u kojem se našao i kulturni ataše Kine koji me pozvao da posjetim Kinu, a to je bila moja stara želja jer je to jedina azijska zemlja u kojoj nisam bio; a onda sam rekao šta ću ići tamo bez kamere, tražio sam neke producente i nametnula se televizija Beograd koja je htjela da se napravi film. Išao sam s jednom ekipom, dosta malom, i u tih mjesec dana smo bili u pet najvećih gradova u Kini, i onda smo napravili pet epizoda po pola sata. Ovaj film o Šangaju, je nešto duži i prikazivat će se u dva dijela. Vrlo brzo smo to napravili, nisam bio spreman, išao sam tako da slijedim impresije. Prvo što mi se nametnulo to su te Terakote, nalazište kipova i terakota konja i ratnika iz 2. st. pr.Kr. koje bilo zaista arheološko otkriće stoljeća; to je onako BBC-ijevski film s tekstom, dosta jasnom porukom da su ti kipovi do danas živi, da u njima živi neki duh samo ih treba netko isprovocirati, tako da sam im ja dao neku vrstu života preko filma. Drugi od tih filmova je bio u Pekingu, koj je jedan fenomenalan grad s tim famoznim zabranjenim, zatvorenim gradom koji smo snimili onako od A do Ž, budući smo bili impresionirani Bertoluccijevim filmom «Posljednji kineski car» i jednostavno kad sam se našao tamo, kako se kaže u Dalmaciji, «ćutio sam « neku specijalnu energiju; da li se to u filmu vidi to gledatelj odlučuje. Bili smo još u jednoj od najvećih luka i u Siamu, u blizini pustinje Gobi, to je posljednji grad od 8 milijuna stanovnika. Šangaj me impresinirao svojim futurističkim izgledom, on je jedna metropola budućnosti i nametnulo mi se samo jedno pitanje: Da li će taj grad biti srušen? Tu ideju sam odmah počeo ostvarivati u svakom detalju, počeo sam istraživati historiju; historija je, naravno, kao neki otvoren trbuh, puna je užasa, a s druge strane taj ogromni napredak. Kasnije sam našao u jednim novinama podatak da Šangaj tone, da mu prijeti propast i time se potvrdio moj temeljni dojam: da Šangaju prijeti jedna velika ekološka katastrofa. Tako da smo napravili jedan katastrofičan film.
FILM.HR: Vi ste 1991. otišli iz Hrvatske kako biste dovršili film «Testament» a od 1995. godine živite u Pragu? Predstavite nam, molim Vas ukratko, Vaš profesionalni rad u posljednjih 15 godina?
Zafranović: Ja sam otišao zbog filma «Testament» kojim sam se počeo baviti negdje 1986. kada se je počelo suditi ratnom zločincu Artkoviću. Mislio sam da je to izazovna tema i da zaslužuje dokumentarni film, ne zbog samog suđenja toliko, koliko zbog otvaranja tog perioda NDH. Mi smo jedno 8 godina istraživali i po svijetu skupljali svu moguću dokumentaciju; imam jedan strašno bogati materijal iz tog vremena i snimali smo ga polako i onda je došla 90./ 91. i avet ustaška se počela dizati uživo i, budući sam bio sam producent, a kooprodukcija je bila s ondašnjom televizijom Zagreb, prijetilo je da se taj film nikada ne završi, prijetili su i da moram iseliti iz montaže televizije, ako ne iselim doborovoljno da će me iseliti policija. Nad filmom se nadvila opasnost da se uništi i ne dovrši i ja sam kao kooproducent, skupio taj film, i prešao u Ljubljanu, kasnije sam otišao u Pariz, pa Beč i završio sam ga u Pragu gdje sam studirao. I onda sam tamo ostao jer se situacija, za vrijeme Tuđmana, nije ništa popravljala, moje ime je u Hrvatskoj sotonozirano, preko novina, izlazili su članci o «anđelima i đavolima rata»: ja sam recimo bio đavo dok je Praljak, na drugoj strani, bio «anđeo rata». Tako se sve okrenulo naopako i bilo je vrlo opasno da se bilo što ovdje radi dok je Tuđman živ. Otkad je on umro, nešto se malo stvar promjenila, međutim pripremao sam jedan dosta veliki film, o ovom posljednjem ratu u Bosni «Ostrvo Balkan» i 5 godina smo radili na financiranju budući je to jedna ogromna rekonstrukcija, čitav scenarij događa se preko opere tako da je trebalo rekosntruirati operu u više faza...već smo bili u Bitoli koja je glumila Sarajevo no jedan od tih partnera Zepter ( misli se na firmu) je pao u Rusiji i mi smo se morali vratiti, tako da je taj film ostao sa strane. Onda sam pripremao drugi film Moć ljubavi, o 2 emigranta. Budući sam i sam emigrant osjećao sam da moram napraviti film o tome. Imao sam i jedan film koji sam pripremao do prije neki dan «Miss Sarajevo» o onom poznatom događaju biranja Miss za vrijeme opsade. U Hrvatskoj sam dao dva projekta: jedan se zove «Janjičari» s temom iz 16.st obiteljska drama, no to ovdje također nije prošlo, odnosno nema nikakvih reakcija. Scenarij je pisao Boro Vujčić, izuzetan scenarij, možda jedan od najboljih kojeg sam imao u rukama. Bavio sam se i ovako jednom poetskom pričom iz 1900. godine, to je priča o dvije sestre. To je trebao igrati Rade Šerbedžija; no u Ministarstvu kulture su to bacili kad su vidjeli moje ime, nisu ni čitali. Sad pripremam jednu komediju, ja sam je htio davno raditi. Događa se u Dalmaciji, ona poznata storija o ispraćaju splitskog Carusa u Metroplitan operu, time bi otvorili Dalmaciju, bilo bi nešto malo i komedije izvan politike. Svi ovi projekti su se radili preko Praga jer sam tamo uvijek imao kooproducenta koji bi eventualno ušao, ali ne kao glavni jer su to sve naše teme. Jednostavno ovdje moram pronaći nekoga tko bi bio glavni producent i priključio si europskim fondovima preko Češke. I to je to. Inače Prag je lijep za živit, možda najljepši grad, ne samo zbog svoje ljepote nego ima i jednu atmosferu koja je napravljena po ljudskoj mjeri. Dosta se ugodno živi tamo.
FILM.HR: Je li izgledno da će te ostvariti svoje projekte? Kakva je sada klima po Vašem mišljenju?
Zafranović: Možda bih mogao sa malo više energije, malo više angažmana. Tu se treba tući šakama, tu nije dovoljno htjeti nešto napraviti; to je jedna divlja situacija koja zahtijeva jedan malo ratoborniji odnos, jedan agresivniji pristup. Ja nemam više tu snagu ili ne vjerujem da bih tu mogao nešto napraviti kad bih bio agresivniji. Vrlo je teško doći ovdje ponovo ako nemate profesionalne uvjete za rad. Nema smisla da se povlačim tu po ulicama i povlačim ljude za rukave. Ili će se stvoriti uvjeti u kojima će se moći profesionalno raditi i živjeti ili nema smisla da se vraćam.
FILM.HR: Kako sebe vidite, je li se Vaša percepcija svijeta promjenila s obzirom na sve dosad rečeno?
Zafranović: Što ja znam, zanimljivo pitanje...Jedno je film, drugo je život. Mene su uvijek vezivali za moje filmove. Autor može biti mimo svog djela. Djelo je samo jedna projekcija forme, može biti dio autorova svijeta, ali nije to on. Uvijek su više su napadali mene, nego moje filmove. To je potpuna izmjena teza, to je potpuno glupavo. Međutim, u ovom filmu «Simfonija nebeskog grada» po estetici i težnji za čistim filmom, težnji da ta gomila blata koja se zove dijalog, koja se zove riječ, koja se zove komentar uz film, a koja apsolutno ne znači ništa, i ne pripada mediju, bude elimirana, što znači da smo govorili samo impresijom slike, ono što je prava priroda filma i tom smislu on je bliži amaterskom filmu nego profesionalnom kojeg možete na televiziji gledati cijeli dan. Možete buljiti u ekran, 6 puta vidite sliku i još vam se 6 puta tumači šta vidite, i još vam 6 puta protumači šta trebate još da gledate. To nije film, to je neka radio-reportaža. «Simfonija nebeskog grada» je u tom smislu povratak toj nekoj amaterskoj estetici.