Preskoči na sadržaj
Happy end

Služio sam engleskog kralja

Boško Picula

izvorni naslov: Obsluhoval jsem anglického krále
režija: Jiří Menzel
uloge: Ivan Barnev, Oldřich Kaiser, Julia Jentsch, Martin Huba, Marián Labuda, Zuzana Fialová 

Nakon što se odgleda novi film Jiříja Menzela, posve je jasno zašto je Češka danas jedna od prvakinja tranzicije 

☻☻☻☻ 1/2

Piše: Boško Picula

Ništa ne vidjeti i ništa ne čuti, a opet sve vidjeti i sve čuti. Malo je zanimanja u kojima je navedeno prednost. Dapače, sposobnost bez koje se ne može. Vrhunski konobar ništa ne vidi i ništa ne čuje, a opet sve vidi i sve čuje. A ako je taj konobar spretni i sretni češki pikolo u najizazovnijim vremenima 20. stoljeća, onda mu je literarni otac Bohumil Hrabar, a filmski Jiří Menzel. Djela jednog od najznačajnijih suvremenih čeških pisaca već četiri desetljeća služe kao predlošci scenarijima jednom od najuspješnijih čeških redatelja uopće. Rijetko viđena sinergija od Oscarom nagrađenog filma Strogo kontrolirani vlakovi do ovogodišnja češkog kandidata za istu nagradu Služio sam engleskog kralja. U Češkoj se u međuvremenu štošta promijenilo, ali ne i minucioznost istodobno dobrohotne i razoružavajuće kritike tamošnjeg društva. Neovisno tko mu je ili što određivao sudbinu. Vlastiti mentalitet, strani agresori ili potrošne ideologije. U tom je smislu nova humorna drama Jiříja Menzela nastala prema rukopisu Bohumila Hrabala iz 1971. (u Hrvatskoj je roman objavljen pod naslovom Dvorio sam engleskog kralja) možda najambicioznija suradnja Menzelove kamere i Hrabalova pera. Ne i najuspjelija, ali i dalje djelo čija je pitkost obrnuto proporcionalna zasićenošću kontekstom, detaljima i karakterizacijom.



Menzel i ovaj put prati životni put prosječna malog čovjeka. Dovitljivog, pragmatičnog i otvorenog životnim zadovoljstvima. On je konobar Jan Díte koji nakon nepunih petnaest godina provedenih u komunističkom kazneno-popravnom domu počinje iznova. Mjesto novog početka je kuća izbjeglih sudetskih Nijemaca usred šume, a početak retrospekcije njegovog života prodaja kobasica na željezničkom kolodvoru. Kroz uspon Díteove karijere konobara od šegrtovanja u svratištu mjesnih uglednika do ordena cara Etiopije usred najboljeg praškog hotela, Menzel metaforički opisuje povijest cijele Češke. Dakako, ne preskače ni Hitlerovo ponižavanje zemlje ostvareno uz sramotnu kolaboraciju europskih sila, kao ni poratni sunovrat u staljinizam, i to baš u trenutku kada su i Jan Díte i njegova domovina mogli baštiniti ono najbolje iz svoje prošlosti. To se pak dogodilo četrdesetak godina kasnije. Pritom fascinira jednostavnost i nenametljivost usporedbe glavnog junaka i njegove zemlje. „Česi ne ratuju“, kaže on u jednom trenutku. „Ali dugoročno ipak pobjeđuju“, kao da dodaje redatelj. Neizrečeno, no itekako izrecivo.



Kao i u ranijim filmovima, Jiří Menzel i ovdje pokazuje puno razumijevanje za spomenute male ljude i ljudsku nesavršenost. Čak i onda kada se umjesto za domovinu odlučuju iz ljubavi za osobu koja tu istu domovinu negira (efektna uloga Julije Jentsch), Menzelov i Hrabalov Jan Díte upravo zbog čvrste uvjerenosti u svoj cilj i sredstva preživljava i naoko pogibeljne situacije. U mladosti je odlučio postati milijunaš koji će voditi vlastiti hotel i u tome će ustrajati. Unatoč svemu. Praćen suptilnim humorom čiji je rezultat gledateljeva konstantna nasmiješenost, središnji je lik, i kao mladić, i kao muškarac na pragu treće dobi, čovjek s kojim se veoma lako poistovijetiti. Ne toliko zbog onoga što radi i gdje to radi, koliko zbog onoga što osjeća i kako to izražava (sjajan lajt-motiv bačenih novčića). U dvostrukoj su glavnoj ulozi Ivan Barnev i Oldřich Kaiser čija su sveprisutnost i samozatajnost među vodećim odlikama filma. Da je redatelj izbjegao povremeni manirizam i također povremeno primjećen stav da stvara film veći od života, Služio sam engleskog kralja savršeno bi se nadovezao na njegove dosadašnje elegične ditirambe. Ovako stil s vremana na vrijeme zasjenjuje sadržaj, a svježinu zamjenjuje parfimirano dociranje. Nasreću, ništa pogubno za cjelinu. Jer – na kraju ostaje onaj isti smješak s početka filma kao dokaz da su protekla dva sata u trenu prošla u menzelovski virtuoznom prepletanju situacija i karaktera. Iskrenosti i čovjekoljublja. Češke jučer i Češke danas. Njene tranzicije nekada i sada.

Još iz rubrike