Tomislav Rukavina - razgovor
Prvi iz svojedobnog trolista dokumentarističkih hitmejkera Rukavina-Tomić-Matanić, posljednji je iz stare ekipe koji snima igranu filmsku priču. Rukavina u produkciji VIZIJA, poznatog zagrebačkog studija za obradu filmske slike, snima film KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU, prema priči Ivane Brlić Mažuranić.

1. Priznaj, napalio si se na Gospodara prstenova. Pretpostavljam da ti je proračun skromniji. Kamo smijeraš?
2. Koliko si pristojan prema staroj gospodji IBM? Kojeg se principa držiš?
Intervenirati u bajku koliko je potrebno – ne držti se slijepo književnog predloška – film i knjiga su ipak različiti mediji. Koristiti blagodati tehnologije pametno i promišljeno, decentno. Dvije su radnje u filmu; jedna se odvija u sadašnjosti druga je bajka. Postoje konkretne i simbolične veze izmedju ta dva svijeta. Djeca u sadašnjosti, vodjena magičnom kartom, upuštaju se u potragu za blagom, okosnica bajke uglavnom je slična knjiženom predlošku.
3. Sasvim precizno, koje izmjene si unio u priču i zašto?
Predložak je prilično štur. Što je s jedne strane zahvalno a s druge i opasno. Opasan je onaj neizrečeni, nenepisani dio predloška. U bajci su stvari postavljene kako već jesu, ne postavlja se pitanje kako i zašto. Na filmu su to pitanja na koja moraš dati odgovore. Ako već ne odgovore onda ih vješto zaobići.
4. Cast?
Kompletna glumačka podjela još nije napravljena no neke su uloge već definirane: djed u sadašnjosti – Relja Bašić, djeca u sadašnjosti – Jelena Melnjak, Adrijan Goljački i Jan Pehnec, starac Vjest – Boris Dvornik, Bjesomar – Rade Šerbedžija.
5. Na kojim lokacijama snimate?
Dosad smo snimali na Mrežnici, Kupi, Sljemenu ... u planu je Bjelolasica, okolica Kleka itd.
6. Pretpostavljam da ti je za takav film strašno važan scenograf, bome i kostimograf. Na koji način surađujete?
Na projektu je angažirana osoba koja se brine o kompletnom "stylingu" filma – funkcija koja inače na klasičnoj hrvatskoj produkciji ne postoji – Art director (Bruno Razum) – to je osoba koja utjelovljuje funkcinju scenografa i kostimografa, izradjuje konceptne crteže jednom rječju brine se o likovnoj strani filma. Time posao scenografa i kostimografa nije nimalo obezvrijedjen, zanemaren ili sveden na čistu izvedbu ideja, no u fazi u kojoj se projekt trenutačno nalazi pomaže redatelju definirati konačni izgled filma.
7. Kad film dolazi u kina, ciljaš li prema kojem festivalu?
O tom potom. Mislim da je još prerano govoriti o tome.
8. Snimio si jedan dio filma. Kadnastavljaš dalje, jesi li imao problema?
Eh ti problemi ... kada je u pitanju hrvatski film najčešće su financijske prirode pa po tome ovaj projekt nije nikakva iznimka (hrvatski produkcijski kliše – telka, ministarstvo, sponzori (Bog ih blagoslovio). Drugi dio snima se u lipnju – jednostavno nije bilo drugog načina (sumnjam da detalji ikoga zanimaju).
9. Po čemu će se ovaj film razlikovati od ostalih hrvatskih filmova?
Ako po ničem drugom a ono po tehnici snimanja (HDTV) i gomili posla u postprodukciji (compositing, 3D modeling i ostali fensi šmensi–inzi).
10. Koliko ti pomaže iskustvo dokumentarnog filma?
Zanimljivo pitanje. Kad snimaš igrani film - iskustva nikad dosta. Ono što naučiš na dokumentarcu jest reagirati u sekundi i probleme rješavati što efektnije i bezbolnije. Snimaj lokalno – misli montažno!
11. Kako surađuješ s kompozitorom Daliborom Grubačevićem (urednikom naše filmske slušonice) ?
Uglavnom preko maila. On je u Koprivnici, ja Zg-u. SMS takodjer funkcionira.

12. Čujem da si se sa snimanja vratio pun anegdota, prodaš nam jednu?
Hotel. Subota navečer. Svadba. Za šank upadaju dva tipa. Jedan ima sombrero. Traže kavgu. Kao u Rio Bravu. Nakon par minuta dolazi gazda Hotela (John Wayne). Zamoli sve goste da na trenutak napuste šank. Šaka, noga, glava, stolica,čaša, staklo, jauk, (malo krvi), pepeljara. Sombrero i prijatelj na glavačke lete iz hotela. Metla krpa mišćafl. Gazda uz ispriku poziva goste da se vrate za šank. Gospodja koja radi za šankom sliježe remenima: "Čujte, reda mora biti".
13. Navedi još nešto što misliš da je važno reći.
Zahvaljujem našim prijateljima rafterima iz Ogulina bez čije pomoći (ovo nije prazna frazetina) filma ne bi bilo.
(razgovarao Silvio Mirošničenko)