Utorak, Brankov dokumentarni dan
Važno je zvati se Branko. Drugog dana DHF – a naime rasporedom dokumentarne selekcije dominirali su filmovi lirskijeg predznaka, okrenutih prirodi i selu. A čovjek koji se u tim vodama očigledno odlično snalazi jest snimatelj Branko Cahun. Od četiri filma Cahun je radio na njih tri i pri tom s lakoćom pokazao mlađim kolegama što znači biti dobar snimatelj. No da bi se uživalo u u njegovim radovima trebalo je prevladati već uobičajen otpor prema filmovima koji se bave ruralnim miljeom. Naravno, prije svega govorimo o posjeti publike.
Utorak je naime otvorio film Stanislava Tomića Delta. Neretva je poveznica, a u fokusu je odnos čovjeka i prirode. Podijeljena u tri dijela (Močara, Kanal, Ušće) Delta je posredstvom snimatelja Cahuna i montažerskog dvojca kojeg čine Damir Čučić i Goran Guberović unatoč niti jedne izgovrene riječi postala rječitim filmom; i to ne samo u vizualnom smislu. Motiv koji se često provlači kroz takvu vrstu filmova jest pjesma protagonista. Ponekad je to ujkanje, ponekad ganganje i štogod mislili, kakav god estetski gard prema tome zauzeli, to je očigledna svakodnevica koja itekako ima smisla u datom kontekstu. A kontekst je još tamo davno oslikao veliki Čehov u svojim putopisima po Sibiru i Sahalinu – težački život, divlja priroda koja u sebi istodobno sadrži veliku ljepotu i uvijek prisutnu okrutnost zahtjeva ljudski pečat. Bilo da je riječ tek o zapisivanju probuđenih emocija ili nježnih reminiscencija taj pečat je uvijek isti – on se zove umjetnost. Ljepota se treba konstatirati, razlike se moraju istaknuti. A koje je bolje sredstvo od ljudskog glasa? On je uvijek tu, njega svi koristimo. Našim gradskim ušima taj seoski glas, te riječi i melodije mogu zvučati sirovo i banalno no forma ovdje nije bitna, bitan je podtekst. Bitno je izvorište.
Đuka i Maca Dražena Piškorića o tome dodatno besjede. Đuka i Maca Galović bračni je par koji već desetljećima u svojoj Slavoniji i Drenovcima pišu pjesme koje su prerasle njih same. Film nam vrlo živo pokazuje kako nastaje tzv. narodna poezija. Naime, svaku tu narodnu pjesmu napisao je Netko a pjevaju i recitiraju svi. Tko su ti Neki i koje su njihove životne priče barem nam dijelom govori redatelj – scenarist Piškorić. Ono najvažnije u cijeloj priči jest sam stav Galovićevih: oni se prije svega vide seljacima, zemljoradnicima, a tek potom pjesnicima. Da budemo posve iskreni: za sebe oni nikada neće reći da su pjesnici; možda tek da samo bilježe svoje emocije i razmišljanja. Govoreći u posve filmskom smislu Đuka i Maca se susreću s onom uobičajenom televizijskom klopkom, a to je približavanje reportaži. Elegantnom inkorporacijom snimanja nastajanja radijske emisije o Galovićima opasnost se u dobroj mjeri anticipirala.
Uvjetno rečeno Cahunovu snimateljsku trilogiju zaključio je jedan drugi Branko, onaj prezimena Ištvančić. O Beraču kamena pisali smo za ZagrebDoxa, pa ponovimo ono osnovno: autor je pokušao ponoviti festivalski proslavljenog Bunarmana i nažalost u tome podbacio. Struktura je ista – čovjek koji mukotrpno radi. Jednostavno uistinu, ali očigledno se zaboravilo na ono najvažnije: smisao. Kada se bunar počinje kopati već s prvim zamahom lopate znamo što će na kraju nastati. Kada se dvadeset filmskih minuta tumara napuštenim kamenolomom u potrazi za kamenjem, a da ni izdaleka ne znamo što će biti s odabranim sretnicima, kod gledatelja se nužno rađa dosada. Završni kadar kamene kuće stiže puno prekasno. No to nije jedini naslov koji se poskliznuo na zaboravljenoj mlaki smisla. Kamena gozba Ivone Biočić Mandić prati proces nastanka kamenog namještaja. Kako se kamen obrađuje, buši i oslikava jest zanimljivo, no ostaje upitno zašto to isklesano (prije polijepljeno) pokućstvo nikada ne napušta klesarsku radnju? Da je snimljeno izvan kamene bjeline dobilo bi na snazi; taj grubi, teški kamen svoju bi poluukroćenu prirodu bolje svjedočio daleko od svoje tvrde ali krhke braće...
Burza a potom i Što sa sobom preko dana u zaključnom dokumentarnom bloku utorka vratili su nas iz izvangradskih prostora u one gradske. Točnije, u one od samog grada odbačene. Pristigla je i publika. Silvio Mirošničenko u filmu Burza uspjeva privoliti službenike ali i korisnike zagrebačke burze rada za sudjelovanje u oslikavanju naše realnosti. Mladi, stari; oni s više ili manje obrazovanja nemaju posao. Traže ga bezuspješno godinama i u toj svojoj predanoj potrazi zaboravljaju na kameru koja ih snima. Zanimljivo je kako se za tog polusatnog filma rađa spoznaja o službenicama na burzi kao modernim ispovjednicima. One sve čuju: i ono što moraju i ono što ne. Strahove, dvojbe, političke opaske ali i čitave tužne životne priče.
Samoostvarenje kroz rad što zbog osobnih stavova a što zbog okolnosti junaci filma Što sa sobom preko dana Ivone Juke baš i nisu revno tražili. Oni su lepoglavski kažnjenici, ubojice i pljačkaši. No i pasionirani tumači Shakespearea. Napravili su predstavu, imali izvedbu i u Gavelli, no to je tek povod za filmsku posjetu njihovog prinudnog doma. Ivona Juka je uspjela otvoriti svoje sugovornike i dobiti na pladnju sve što imaju. Njihov kriminalni razvoj, njihove sudbine, njihov modus operandi i njihove strahove. Jednom rječju elemente njihove društvene iščašenosti. Pamtljiv film odlične montaže (Ivor Ivezić) i režije, a kako izgleda i trenutni favorit za pobjednika dokumentarne selekcije. Žiri, novinari i kritika sjede naime pomiješani u prednjem dijelu dvorane SC. Sredstvo prepoznavanja: podočnjaci i komentari.