VAŽNA JE KREACIJA !
Vanja Daskalović, Hrvoje Laurenta i Oliver Sertić
U zagrebačkom festivalskom ovogodišnjem boom-u značajno mjesto, za mnoge, zauzima Revija amaterskog filma koja se, za one koji još ne znaju, ove godine dogodila četvrti put. Ako je suditi po broju prijavljenih i prikazanih filmova (180 filmova), kao i posjećenosti (cca 2000 ljudi) , RAF je stvorio svoju publiku kao i svoje autore, a i gostoljubivo se ponaša prema drugim regionalnim festivalima. U svakom slučaju, atmosfera RAF-a približava nas davnom, početničkom entuzijazmu za kojeg se (s pravom) dalo pretpostaviti da ga je netko pobrisao gumicom u bližem ali i daljem susjedstvu. Evo o čemu smo razgovarali s RAF-ovim organizatorima:Vanjom Daskalović, Hrvojem Laurentom i Oliverom Sertićem...<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
FILM.HR: Kako je nastala ideja za pokretanjem jedne ovakve revije?
Laurenta: Bilo je Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana u Sarajevu, i onda je mene žena iz Norveške narodne pomoći nazvala i rekla da ću dobit' pare za projekt bilo kakav, ako ga uspijem smislit' za 15 minuta. I ja sam smislio u tih 15 minuta FAF- Festival amaterskog filma koji bi otvorio prostor svim onima, cijeloj ekipi, koja nema gdje prikazati svoje filmove, da ih prikažu. Kad sam došao u Zagreb nako toga, znajući da ću dobit' lovu od nje, i da imamo nešto za početak, zvao sam mog prijatelja Olivera Sertića i rek'o: ajmo radit festival...Nismo nikad dobili tu lovu od Norveške narodne pomoći, zeznula nas je ženska ali RAF je tu...
FILM.HR: Recite nam nešto više o koncepciji festivala ?
Laurenta: Koncept je da prikazujemo apsolutno sve što stigne na našu adresu prema nekakvim pravilima koja mi objavimo i druga bitna stvar u konceptu je ta, što mi ne biramo nikakve najbolje filmove, nema nagrada, nema žirija, nema selektora, nego u kupus sve, pa nek' se prikazuje.
Sertić: Revija...
Laurenta: Revijalni karakter.
FILM.HR: Kako se projekt do sada razvijao? Kako je bilo na posljednja tri RAF-a?
Sertić: Ono što je, možda dosta bitno, jest to da smo mi na početku, išli negdje spojit senzibilitet amaterskih filmskih radova i klubova u kojima smo ih prikazivali, išli smo namjerno na neprofitne klubove, odnosno one koji su percipirani kao takvi kao što su: Močvara, MaMa, KSET, ATTACK i MM centar, i prve godine smo svaki dan prikazivali program u jednom od tih klubova i htjeli smo ljude negdje prošetat' kroz cijeli taj program. Ljudi su u različitim uvjetima, mogućim i nemogućim, gledali te filmove: smrzavali se u ATTACK-u, gužvali se u MaMi i tako dalje... mislim stvarno različite stvari. Onda smo rekli: ajmo iduće godine negdje drugdje, pa smo se onda selili po rubnim kulturnim centrima grada Zagreba: pa smo bili u Susedgradu, Dubravi, Maksimiru, pa jedan dan ovdje na Trešnjevci, međutim to nije uspjelo jer smo te druge godine htjeli, da nam dođu ljudi iz tih kvartova, da ekipa iz kulturnih centara pozove svoju redovnu publiku da dođu gledat' RAF, a zaljubljenici u film da dođu svakako. Međutim oni to nisu napravili naravno, pa su to bile dosta onako neposjećene projekcije što znači da je bilo oko 30-40 ljudi na projekciji. Onda smo mozgali, dumali i odlučili da je ipak bolje da imamo festival na jednom mjestu, da se ljudi skupe na jednom mjestu, da se ta energija ne rasipa, da ima centralni meeting-point, i u dogovoru s Centrom za kulturu Trešnjevka, koji nas je super prihvatio, odlučili smo ostati ovdje. Evo sad smo već zadnje dvije godine tu i zadovoljni smo, imaju jednu od najboljih dvorana od kulturnih centara, nije daleko od centra...
Laurenta: Ljudi su se već navikli na ovo mjesto, znaju gdje je i to je fora.
Sertić: Ono što je još bitno za reć' je da je prvi festival s nama radio Tomislav Deverić, iz udruge Mentalna opozicija, međutim on je prve godine išo' ća i od tada je Vanja s nama.
FILM.HR: Koji filmovi i koji autori se prijavljuju na RAF, kakva je reakcija čitave amaterske scene za koju je očito da postoji u Hrvatskoj?
Laurenta: Privukli smo ekipu iz kino-klubova, znači klasična ekipa koja se s filmom bavi kroz neke kao mini-institucije kao što su kino-klubovi, ali ono što je naš uspjeh, to nitko drugi nije napravio, jest to da smo mi dobili filmove od ljudi koji nemamu veze s kino-klubovima, koj nemaju veze s polu-amaterizmom, nego doslovno iz svog gušta doma, sebi nešto montiraju, ne idu na nikakve radionice, tečajeve i to, nego uzmu kameru koju imaju od mame kad je išla na skijanje pa je kupila kameru, i snime svoj film i onda ga pošalju nama.
Daskalović: U principu, dijapazon ljudi koji se odvrti, to mi je najdraže u svemu, zato što mi imamo filmove koji nam dolaze od djece od 7 godina kao što su klinci koji su snimili «Izlet 1» i «Izlet 2», pa do filmova koje šalju ljudi koji imaju svojih 70 i nešto godina, i sa svojih 70 i nešto godina su prvi put u životu uzeli kameru u ruke, naučili nešto montirat, naučili se koristiti uopće kompjuterom, programima za montažu i tako dalje, i to je ono što je draž ovog festivala, ja mislim, zato što, i drugi rade raznorazne amaterske revije i festivale, ali mi smo u biti jedini...
Sertić: ad hoc, grass roots...
Daskalović: Da, nitko od nas niti studira nekakvu režiju, niti ima veze sa filmom..
Laurenta: Nit' snima filmove- nismo nikad snimili film.

Hrvoje Laurenta
Daskalović: Dobro ja sam se zezala u životu s kamerom po kampovima, radionicama. Mi smo RAF napravili iz čistog gušta, volimo gledat' filmove, čak ne mogu niti reći da je itko od nas neki sumanuti filmofil, razumiješ, što recimo, ponekad ljude zna zašokirat', što ne znamo neke stvari uopće...ali mi smo to išli napraviti baš za ekipu, imali smo mogućnost i zato što je generalna ideja bila da se omogući svakome, ali baš apsolutno svakome da nešto prikaže. Ta ideja nas drži i uopće je ne želimo mijenjati, a ne znamo uopće kako ćemo iduće godine napraviti RAF jer ove godine smo dobili 180 filmova, morali smo produžiti festival za jedan dan; u prinicipu je veilka stvar, sjediti i gledati 4 sata dnevno amaterski film i mi ćemo definitivno morati nešto izmisliti ali sigurno nećemo nikada postati selekcijski festival.
FILM.HR: Kako ste zadovoljni uspjehom ovogodišnje revije? Ja sam osobno primjetila da su projekcije posjećene i ono što mi se činilo zanimljivo je da je postojala i velika količina drugih zanimljivih sadržaja.
Sertić: Pa ja se volim hvaliti s brojkama, tako da je festival ove godine, prema našim procjenama, posjetilo do 30% ljudi više. Pratimo li smo što se događa na projekcijama, dvorana je bila puna na otvorenju, i negdje se kontinuitet dolazaka održao i sljedećih dana , tako da je bilo između sto i dvjesto ljudi svaki dan. Onda smo mi uveli i off-programe za one koji su htjeli gledati i dodatno, i kad smo sve zbrojili ispalo je da imamo 9 sati programa dnevno, što je turbo nemoguće gledati, ali je super da neki ljudi stvarno sjede i gledaju...imamo kontinuitet od nekih 50 ljudi koji su stalno na svim projekcijama već unazad par godina i to nam je fenomalno jer to znači da smo na toj razini uspjeli pustiti korijene. Izračunali smo da je zajedno s off-programima , festival vidjelo oko dvije tisuće ljudi. Osim toga, ove smo godine uspjeli medije privući maksimalno, bili smo na svim televizijama, na radiju, webu, sve....na forumima su reakcije sjajne, blogeri pišu, imamo brdo klikova sa raznih blogova i tako.
FILM.HR. Kako izgleda bavljenje amaterskim filmom u Hrvatskoj? Koje je mjesto amaterskog filma u odnosu na profesionalni film?
Daskalović: S obzirom na hrvatsku filmsku produkciju koja je, kako svi znamo, dala vrlo malo filmova koji su mogu nazvati filmovima. Kad gledam amaterske filmove koji nama dolaze, koji su po produkciji, po uvjetima, po svemu na kao puno nižem nivou, ja smatram da ti filmovi imaju puno veću i umjetničku i osobnu vrijednost nego što je hrvatska produkcija imala ovih zadnjih 15 godina. S obzirom na to da se o amaterskom filmu ne priča toliko puno, i ne postoji svijest o amaterskom filmu, stvara se dojam da amaterski film ne postoji.
FILM.HR: No postoje i brojke koje govore same za sebe, 180 prijavljenih fimova na reviji.
Daskalović: Jasno.
Sertić: Mi s ovim ulazimo u pitanje što je film, što je video i gdje se povlači granica između profesionalnog, neprofesionalnog, da li je ili nije kućni video ili je film ili tko zna što...ali u principu nigdje to ne piše, nema enciklopedije u kojoj to piše: ovo ti je film, a ovo nije, mislim da to na kraju nije ni bitno. Mislim, da je umjetnička vrijednost najvažnija i da čovjek uživa u tom što gleda, a sad jeli to snimljeno sa 2 milijuna eura ili 500 kuna nije bitno.
FILM.HR: Stvorio se dojam da filmovi i autori koji su prijavljeni imaju prije svega duha,i to je možda razlog koji je stvorio festivalsku atmosferu takvom kakva jest.
Daskalović: Ono što povezuje sve filmove je kreacija.
Sertić: Percepcija amaterskog filma, što to je,o tome bi se dalo razgovarati, nama je to generička riječ u naslovu samog festivala pa neka tako i ostane, ali hoćemo da jedan redatelj koji je za sebe uzeo 150 000 eura honorara, a film mu je vidjeo 780 ljudi u cijeloj Hrvatskoj, da ga bude bar malo sram,a da ljudi koji dodjeljuju lovu počnu imati nekakav kriterij...Nisu naši redatelji krivi, oni nemaju monitoring, šta njih briga, uzmu pare, snime film, žive od tog tri godine itd. i idući put opet dobiju novce.
U Hrvatskoj nema kriterija, kod nas u zadnjih 15 godina, filmovi su s... zato što ne postoji netko, tko ti kaže, nećeš više dobiti pare za film, pare se dobivaju na osnovu imena,ne na osnovu sjajnog scenarija.
FILM.HR: Ugostili ste i niz drugih, koncepcijski sličnih festivala, kao što je Revija jednominutnog filma ili Festival kratkog filma iz Mostara. Kakva je produkcija amaterskih festivala u regiji?
Sertić: Nemam najbolji pregled nad revijama amaterskog filma u regiji ali koliko znam sve je to na vrlo jadnom nivou. BIH ima sve skupa 4 festivala od toga su naši partneri i prijatelji sa Festivala kratkog filma iz Mostara jedini koji prikazuju filmove ovog tipa i nešto sitno West Hercegovina fest u Širokom brijegu. U Srbiji je postojao legendarni Festival jeftinog filma (JFF) u Subotici, oni su sjajni, ali mislim da više ne rade, to je propalo, sad postoji nešto što se zove Palić festival ali to je više ono fancy produkcija i gosti, uzvanici, tepisi i to. U Beogradu postoji Low budget film festival i s njima smo isto nešto bili u dogovorima jedne godine. U Sloveniji postoji Luksus festival u Krškom koji traje samo dva dana, i u Kikindi naravno da ne zaboravim, low budget Kikinda koji svoje revije održavaju svake godine u drugoj birtiji i rade sjajnu stvar na način da se ljudi prijavljuju sa svojim sinopsisima da bi zatim, od festivala, dobili na korištenje, kompletni produkciju i profesionalnog montažera...
Daskalović: I ti filmovi se snimaju mjesec dana i oni u prosjeku godišnje naprave 8-9 filmova ....ali to je sjajna ideja.
FILM.HR: Budući svake godine obiđete Hrvatsku s izborom najbolje prihvaćenih filmova a ove godine imate i VHS-izdanje najbolje prihvaćenih filmova iz 2004. godine, kakva su vaša iskustva i kakva je recepcija revije diljem RH?
Laurenta: Jedina nagrada filmovima koji su na RAF-u je taj izbor, gdje mi složimo cca 2 sata materijala, i putem platforme Clubture (mreže neprofitnih organizacija diljem Hrvatske) te filmove prikažemo svuda: u Bostrincima, romskom selu na kontejneru UNPROFOR-a do Kocke u Splitu preko Spirita u Rijeci, i to ti je totalni hit.
Sertić: Meni je najbolje bilo u Splitu kad je bilo 200 ljudi ...
Laurenta: Ti tada nisi bio.
Sertić: Kako nisam bio? Bio sam.
Laurenta: Nisi bio, ja sam bio sam.
Sertić: Onda mi nije bilo najbolje u Splitu. Najbolje je bilo na Cresu prošle godine. Cres, otvoreno kino, krcato ljudi, nitko se nije ustao za vrijeme filma, dva sata su svi napeto gledali filmova. Dan prije toga je bio «Lost in Translation» a dan nakon «Povratak ratnika» a mi smo im onak' rekorder u posjećenosti.
FILM.HR: Hvala.