Preskoči na sadržaj
Happy end

Zvjezdana prašina

Boško Picula

izvorni naslov: Stardust
režija: Matthew Vaughn
uloge: Charlie Cox, Claire Danes, Michelle Pfeiffer, Robert De Niro, Sienna Miller, Mark Strong. Ian McKellen (narator)

Ne moraju sve bajke nalikovati jedna na drugu. U nekima su vještice ljepotice, a gusari transvestiti...

☻☻☻☻

Piše: Boško Picula

Gledajući filmove u kinima posljednjih godina, teško je povjerovati da smo  zakoračili u 21. stoljeće, a ne u Srednji vijek. U svim mogućim varijacijama. Pritom nisu važne kronološke odrednice, nego priče i likovi koji nas zabavljaju s velikog ekrana. Čarobnjaci, vještice, vile, vilenjaci, jednorozi, čudovišta, kraljevi, prinčevi, princeze, dvorci među oblacima, zabita mjestašca i, dakako, budući vladari kojima su dionice na početku filma daleko od blue chipa. Gotovo odreda svi su ti filmovi nastali kao ekranizacije neke od literarnih uspješnica iz bliže ili dalje prošlosti, a nije rijetkost da su već pri pisanju fantastičnih romana njihovi autori dobili ponude da se za godinu-dvije njihovi čarobnjaci i vilenjaci nađu u rukama hollywoodskih maskera i kostimografa. Naravno, trend su započeli produkcijski megaserijali Gospodar prstenova i Harry Potter i zasad nema naznaka da će aktualni fantasy doživjeti sudbinu žanrovskih srodnika iz 1980-ih. Uostalom, lako je biti fantastičan uz fantastična računala.



Spoj fantastičnog spektakla i pustolovne drame Zvjezdana prašina definitivno pripada gornjem domu žanra. U umjetničkom smislu. Istodobno, film je razočaravajuće prošao na kinotržištu. Ništa čudno zna li se da su ciljna publika ove skupine filmova tweensi i teensi, odnosno osnovnoškolci i tinejdžeri. A Zvjezdana prašina u prvom je redu metafora suvremenih ili bolje rečeno svevremenih nedoumica, a tek zatim scenski dopadljiva bajka u kojoj su akcija, specijalni efekti i maštovite situacije alati i kontekst priče. Film je prilagodba istoimene knjige tekstopisca Neila Gaimana i ilustratora Charlesa Vessa koja se u knjižarama prvi put pojavila 1998. Iako je knjiga smatrana još jednom tolkienovskom fantazijom, to nije posve točno. Prije je riječ o nastavku tradicije žanra koje je vezano uz ime pisca Lorda Dunsanyja. Pritom Gaiman efektno spaja povijesnu faktografiju (radnja se zbiva sredinom 19. stoljeća) i imaginarni svijet što u rukama darovitog autora znači dvostruki pripovjedni raspon i uvijek ključnu vezu među njima. Upravo je to postigao i britanski redatelj Matthew Vaughn prihvativši se ekranizacije knjige. Ni trenutka samodopadan ili kalkulantski, film je tečna priča o prostodušnom mladiću Tristanu iz sela Zid čiji se naziv referira na kamenu ogradu oko mjesta. Ona seljane štiti od fantastičnog kraljevstva zvanog Olujište u kojem vladaju sve moguće čarolije. Kada Tristan ipak preskoči prepreku ne bi li svojoj licemjernoj odabranici srca pronašao ostatke zvijezde padalice, film se pretvara u lucidno metafilmsko poigravanje žanrovima i motivima. Pritom zaplet drži pravac oko pronađene djevojke-zvijezde Yvaine koja za jedne krije tajnu vječne mladosti (tri sestre vještice), a za druge znamen preuzimanja kraljevskog trona (sinovi preminulog dinasta). U filmu je ono na prvi pogled namijenjeno svima, a ono na drugi ipak zrelijoj publici od pretpostavljene.     

         

U tom je neskladu i jedini problem. Film je odveć dvoznačan za cerebralni odlazak na pašu, a presamozaigran za zahtjevniju publiku. Srećom, fatalnih grešaka nema te se Zvjezdana prašina prati bez problema. Tomu najviše pomaže izvrsna glumačka ekipa. Prava je zvijezda Zvjezdane prašine Michelle Pfeiffer kao vještica Lamia koja progoni središnji par neprestance se transformirajući iz ljepotice u rugobu. Sjajnu epizodu ima i Robert De Niro kao gusarski kapetan Shakespeare na letećem brodu čija je prava strast ženska odjeća. Baš kao i samoironični Peter O'Toole u ulozi kralja na samrti čiji se sinovi međusobno nemilice ubijaju (možda i najbolji odvojak priče). Oni, doduše, odvlače pozornost od Charlieja Coxa kao Tristana i ne najsretnije odabrane Claire Danes kao Yvaine, ali zato film plijeni nizom domišljatih referenci na stvarnost od borbe za političko naslijeđe do prihvaćanja spolnog identiteta. Metafora očito ne nedostaje. Crnog humora također. Glumačke zvjezdane prašine ima na pretek. Svega dovoljno za opravdani odlazak u Međuzemlje. Pardon, u Olujište.

Još iz rubrike