Brižni vrtlar
Kenija i Sudan mjesta su na kojima Justin Quayle, nižerangirani britanski diplomat treba otkriti okolnosti pogibije svoje aktivistički nastrojene supruge Tesse.
Hipohondrima je sve teže. Pored silnih redovnih opasnosti kao što su prljave kvake na toaletima, napadi panike, stresno – kofeinske kardioaritmije i seksualne pandorine kutije koja umjesto nade nudi spinalne postkoitalne trzajeve ali i pošasti toliko brojne i potencionalno smrtonosne da se najpametenije čini ostati kod kuće pred više ili manje interaktivnim ekranom. U jednadžbu straha nedavno je ušla i ptičja gripa, ali i konačna autonomna imunološka pobjeda nekog tamo Britanca nad ocem svih strahova, HIV – om. Objektivno, status quo za hipohondre: agonija se nastavlja.

<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
U Africi nema hipohondara. Ako i ima onda su to bwana gosti ili dobermanima i cijevima različitog metra u kulama branjeni starosjedioci. Običan puk nema privilegiju umišljanja boleština jer su jednostavno prezauzeti preživljavanjem. Posredstvom John le Carréa, poznatog spisateljskog kriminalista i Fernanda Meirellesa, režisera glasovitog Božjeg grada, pristigla nam je gorka doza afričke bijede. Kenija i Sudan mjesta su na kojima Justin Quayle, nižerangirani britanski diplomat treba otkriti okolnosti pogibije svoje aktivistički nastrojene supruge Tesse. Kako je poginula, Justin zna no ne i zašto. Potraga koju započinje odvest će ga do brojnih osinjih gnijezda ali i na put preispitivanja braka i stvarne osobnosti njegove Tesse.
Brižni vrtlar film je koji ne izlazi lako iz svijesti. Postoje barem tri elementa koji ga uzdiži iznad redovne kino ponude. Gradacijom od najmanje intezivne počinjemo s glumom Ralpha Fiennesa. Iako se lako vidi kako Fiennes s godinama sakuplja tipizirane uloge zaljubljenog muškarca (Engleski pacijent, Kralj ljubavne priče) u ovom je filmu ipak učinio iskorak. Justin Quayle nije nadmeni, samozadovoljni službenik Krune. On je samozatajna i smetena, pomalo naivna dobričina. Pasionirani vrtlar koji na čvrstoj uzici drži svoj temperament. Fiennes iznenađujuće lako nalazi sredstva kojima stvara Quaylea. Brojne geste nesigurnosti, nehinjeni osmjesi i sveukupna smetenost ne izgledaju nimalo izvještaćeno, a kad u drugoj polovini filma (uvjetno rečeno jer se isprepliću sječanja i stvarnost) krene u istraživačke vode podjednako lako, ali i suptilno razvijano prikuplja hrabrost i nepopustljivost. Quayleova upornost na redefiniranoj i učvršćenoj bazi prikuplja gorljivost i beskompromisnost. Uistinu uspjela izvedba Ralpha Fiennesa.
Sljedeća pamtljiva sastavnica Brižnog vrtlara je iznimno osvještena, upečatljiva i razoružavajuća kamera Urugvajca Césara Charlonea. Favele Božjeg grada ovdje mijenjaju nizovi stračara, a brazilske plaže jalova no istodobno i prekrasna pustinja pod jarkim suncem omamljene Afrike.

Bijelci se u pravilu snimaju u okrilju zelenila, a crnci pod žutom jarom. Ukoliko dolazi do promjene pozadina nužno se radi o iznimci – poslu ili nesreći. No žutilo i zelenilo okoline nije najizraženiji primjer Charloneovog majstorstva. To su nijanse bijele. I bez sadržajnog podteksta lako razaznajemo fatalnu pustinjsku bjelinu od mliječno meke svjetlosti ljubavnog kupaonskog utočišta Quayleovih.
Nedostatak filma jest presnažna filmaška postava. Uz snimatelja Charlonea tu podrazumijevamo prije svih redatelja Fernanda Meirellesa, ali i montažerku Claire Simpson (Vod smrti, Wall Street). Snažan trio suvereno je dovršio film. Preplitanjem igranog i dokumentarnog, uređenog i kaotičnog stvoreno je intezivno vizualno iskustvo koje priču o mladom bračnom paru prelako zasjenjuje. Tehnička suverenost radnju guši umjesto da je oplemenjuje. Na trenutke imamo osjećaj kako priča postoji da bi istakla metode pripovijedanja, a budući da je riječ o (konačno spomenutom!) trećem elementu pamtljivosti Brižnog vrtlara propust je to veći.
Ta treća stavka nije tragična ljubav, već njen kontekst afričke stvarnosti. Hipohondri s početka nisu bez razloga spominjani. Hipohondrija je luksuz, nakon ovog filma nema dvojbi. Razina bijede i tragedije Afrikanaca neizreciva je. Možda je ovdje riječ o samo Moreillesovoj i le Careovoj Africi, no to bi bilo još jedno samozavaravanje u nizu. Lijek za bolest koju ćemo sutra pokupiti danas se testira 'tamo dolje'. Farmaceutske teorije zavjera možda jesu trend, no svakako su i filmsko svjedočanstvo Brižnog vrtlara. Ovisi samo o razini naše Dieselom, Peugeotima i PS2 konzolama umrtvljenosti do koje mjere ovaj film pogađa pleksus osviještenosti. Raspon i količina boli koju izaziva je posve subjektivna; ali i promjenjiva.