Posljednji škotski kralj
Whitakerov krvolok Idi Amin
Posljednji škotski kralj film je prije svega jednoga glumca o jednom diktatoru. Ako sutra prestane glumiti Forest Whitaker je svoje napravio. Način na koji je na sebe navukao lik i djelo predsjednika (1971 – 1979) Ugande Idi Amina jednostavno je besprijekoran. Za sam film čak i blagotvorno naglašen. Whitakerov zlokoban i prirodno zastrašujući pogled (pojednostavljeno, jedno je oko manje od drugoga) u kombinaciji sa snažnim glasom i velikim stasom ono je što je američki glumac dobio rođenjem; glumačke sposobnosti u dobroj su mjeri došle u tom istom genetskom paketu, no na njima se ipak trebalo raditi.
<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
No o čemu se zapravo radi u filmu Kevina Macdonalda? Režiser je to kojeg poznajemo uglavnom po dokumentarcima – posljednji kojeg smo imali prilike je bio 'Dodirnuti vrh' na Dokumaniji Discovery filma prije nešto više od godinu dana. Za ulazak u igranofilmski vrtuljak Macdonald je uzeo priču u kojoj se njegova sklonost dokumentiranju lako uklopila. Idi Amin krvolok je iz afričkih i ugandskih noćnih mora dvadesetog stoljeća. O njemu se svašta može pročitati, pa tako i da je ubio između 100 i 500 tisuća ljudi, da je po nekima bio i kanibal koji je jeo svoje smaknute protivnike (kako bi na sebe navukao njihovu moć).
Bilo kako bilo, Macdonald ne podliježe glasinama već se drži provjerenih podataka, ili još bolje: romana Gilesa Fodena koji nosi jednak naslov ovom filmskom. Foden, a samim time i Macdonald, za ulazak u Aminov svijet koriste fiktivan lik mladog škotskog liječnika Nicholasa Garrigana koji želeći pobjeći od učmale britanske svakodnevice u sjeni tate uspijeva stići samo do turbulentnog afričkog kaosa velikog ludog predsjednika i samozvanog oca nacije. Slučaj je htio da mladi doktor postane diktatorov osobni savjetnik i njegovatelj, a samim time i našom ključanicom u nestvarnu stvarnost divnih godina afričkog (tad još) svježeg postkolonijalizma i nesvrstanosti.
No, da je u filmu sve skupa ostalo samo na iznimnom Forestu Whitakeru teško da bi mogli pričati o vrlo dobrom filmu. Kako ne i štedjeli epitete pobrinuo se i ostatak filmske ekipe. Prije svih redatelj koji vješto stvara gradaciju Aminovog ludila i koji gledatelja drži u permanentnom strahu – strahu za mladog liječnika, za Ruandžane, za gotovo svakog tko se makar i jednom pojavljuje u kadru s diktatorom. Pored odlično pogođene atmosfere (za koju lijepu količinu zasluga ima i fino iznijansirani filmski soundtrack) za kraj pohvalimo još i raskošnu fotografiju Anthonya Doda Mantlea (28 dana kasnije, Dogville) u kojoj zamamne boje Ruande samo pojačavaju mrak sjene koju je nad tu zemlju pao onoga trenutka kada je u nju stupila europska kolonizatorska čizma, a potom i svi oni kancerogeni izdanci među kojima je Idi Amin samo jedna venerina muholovka u nizu.