Preskoči na sadržaj
OGLEDI

SKRIVENO

Hanekeove Tajne i laži

Gordana Kolanović

U filmu Skriveno scenarist i redatelj Michael Haneke postavlja pitanje da li grijesi očeva prate i buduće generacije.

Početni statični kadar filma prizor je zgrade u otmjenoj pariškoj četvrti. Tek premotavanjem unatrag shvaćamo da je riječ o snimci koju supružnici Georges (Daniel Auteuil) i Anne (Juliette Binoche) pregledavaju u dnevnoj sobi. Te snimke, u kombinaciji sa zlokobnim karikaturalnim dječjim crtežima spodobe koja povraća krv, unose paranoju u naizgled skladnu obiteljsku zajednicu. Georges je ugledni tv voditelj emisije o književnosti, Anne radi u izdavačkoj kući i zajedno odgajaju 12-godišnjeg sina Pierrota (Lester Makedonsky) koji se bavi uobičajenim izvanškolskim aktivnostima. Interijer stana klaustrofobičan je i sterilan, a gosti na večerama utapaju se u blaziranosti, naime konverzacija je unaprijed zadana i sve se odigrava po određenom setu pravila i „uputstava“ za takvu vrstu života (jedan od likova Houellebecqovskog izgleda prepričava vrckastu izmišljenu anegdotu nakon čega se pristojno raspravlja o književnosti i raspadnutim brakovima). Međutim sliku jednoobrazno maniristički uredne pariške obitelji više srednje klase, potresaju skriveni motivi primljenih snimki i straha od uhođenja. Jedna od tih kazeta odvodi Georgesa u istrazi do Majida, sina alžirskih radnika koji su radili za njegovu obitelj. Majidove roditelje ubila je francuska policija tijekom političkog protesta 1961.a njega su trebali usvojiti Georgesovi roditelji (djelomice iz osjećaja krivnje). Kao ljubomorni i razmaženi 6-godišnjak Georges je često izmišljao priče o Majidu i na kraju ga natjerao na jednu nezgodnu nepodopštinu (iznimno brutalno prikazanu u filmu) nakon čega ga njegovi roditelji ipak odbijaju usvojiti (pošto bi to zahtijevalo veću dozu angažmana koja je prelazila granice njihova interesa za dječaka) i odlučuju poslati u dom.

Pri njihovom novom susretu, ostarjeli Majid ističe kako mu je ta akcija uništila život pošto,napominje da, „u domu poučavaju mržnju“ ali isto tako poriče bilo kakvu umiješanost u snimanje Georgesa ili nadziranje njegova stana. Nakon dodatnih prijetnji Georges odlazi samo da bi ga  na poslu dočekala snimka njihova razgovora.

Za razliku od nesuptilnosti poigravanja s emotivnom i fizičkom hijerarhijom moći u njegovim prethodnim filmovima (primjerice biheviorističko razmatranje društvenog pritiska koji dovodi do ludila u 71 Fragments of a chronology of chance, prikaz mračnih predjela seksualnosti u Pijanistici do eksplicitnih scena sadističkog mučenja u Funny Games) ovdje nas Haneke suočava sa gotovo potmulom atmosferom okrutnosti. Sličnu predanost i odlučnost kojom se Mike Leigh bavi problemima radničke klase u Engleskoj pokazuje i Haneke dijagnosticirajući uznapredovale boljke srednje klase (dok u filmu Secrets and lies postoji pomaknuta vrsta optimističnosti koja dovodi do katarze, u ovom slučaju, iako dolazi do spoznaje, nema konačnog razrješenja situacije). Početna stavka koja nas sporim ritmom navodi na „whodunit“ triler vremenom se transformira u rastuće tenzije opterečujućih tajni klasične obiteljske drame.Iako direktno suočen s Majidom, prijetećim crtežima i snimkama, Georges i dalje nije u stanju prihvatiti odgovornost te priznati Anne što je napravio u djetinjstvu. Čak ni u fazi kada njihovo intimno razdvajanje eskalira kao posljedica nemogućnosti verbalizacije problema, potiskivanje i poricanje i dalje je presnažno za otvaranje mogućnosti kajanja. Zacementirani odrednicom vlastitog statusa u svađama nastalim uslijed nedostatka povjerenja, postoji osjećaj njihove odvojenosti od same situacije i mali raspon emotivnih oscilacija. Glumačka izvedba je sukladno sa tim suzdržana i hladna, hipnotički usporena ritmom dugih Hanekeovih kadrova koji gledatelja naviknutog na konzumiranje inače (pre)brzog kino repertoara prisiljava na dodatnu koncentraciju. Tome potpomaže i nedostatak glazbene kulise najoočitiji u napetim situacijama poput one kada se Georges u liftu vozi sa Majidovim odraslim sinom. On inzistira na razgovoru pa scena razinom tjeskobe podsjeća na scenu iz Pijanistice kada se u prostorijama wc-a, učiteljica klavira i njen učenik gotovo prisilno prepuštaju opsesivnim strastima.

Nakon tog razgovora,ubrzani, kratki flashbackovi vraćanja u prošlost, slike Georgesovih davnih nepoželjnih uspomena sada se pretvaraju u razvučen i mučan san o prisilnom odvođenju Majida s obiteljskog imanja u dom.

Politička metafora ispričana kroz intimnu obiteljsku dramu o razotkrivajućim snimkama koje spajaju prošlost i sadašnjost (drugim riječima dovede u neposrednu vezu alžirske proteste iz 1961.i nedavne pariške nemire) postavlja pitanja o krivnji, poricanju i preuzimanju odgovornosti.

Stoga zadnja scena osim funkcije različitih interpretacija tko je zapravo cijelo vrijeme snimao, nameće i sugestiju kolektivne krivnje. Redatelj koji tvrdi da „ne postoji samo jedna istina“ i kako su „filmovi 24 laži po sekundi“, ne nudi gledatelju laka rješenja već ga potiče na preispitivanja moralnih stajališta te samim time i dalje uspijeva skrivenim konotacijama natjerati publiku na otkrivanje.

 

Naslov originala: Caché


Redatelj: Michael Haneke
Glume: Daniel Auteuil, Juliette Binoche, Maurice Benichou, Lester Makedonsky
Vrijeme trajanja: 117 min.

 

 

Još iz rubrike

KARAULA

Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela…

Završni udarac (Match Point)

Svi navikli na specifičan Allenov humor – onaj kojeg nazivamo židovski, jetki, razarajući – nemalo će se iznenaditi Završnim udarcem.