Dajte mi svoje umorne i siromašne…. dok god nisu bolesni
"Sicko", najnoviji dokumentarni film Michaela Moorea, počinje prizorom Amerikanca koji si šiva ranu na koljenu. Razlog? On je nezaposlen i ne može si priuštiti zdravstvenu zaštitu. U Americi je ona, naime, u rukama privatnika zbog čega predstavlja povlasticu a ne pravo. No, veli Moore, "Sicko" nije niti o tom čovjeku, niti o 50 drugih milijuna Amerikanaca u istoj situaciji.
Ovo je film o 250 milijuna građana SAD-a koji si mogu priuštiti zdravstvenu zaštitu. Zaštitu koja osiguranoj ženi neće platiti operaciju tumora na mozgu smatrajući to nepotrebnim troškom. Zaštitu koja će uspješni bračni par pretvoriti u beskućnike kako bi podmirila troškove muževih operacija srca i ženino liječenje raka. Zaštitu koja starce iz bolnica doslovno izbacuje na ulicu kad shvati da ovi nemaju novca za liječenje.
Tijekom dobrog dijela "Sickoa", Moore je skoro pa začuđujuće tih. To je iznenađujuća promjena nakon gnjevne tirade "Farenheita 9/11" koja je, uz svu nepopularnost predsjednika Busha, na trenutke zaista bila nepodnošljivo zamorna. Moore kao da je svjestan toga kako nikakve riječi ne mogu nadmašiti stvarne grozote američkog zdravstva. Užas za užasom prolazi ekranom i, ma koliko ti slučajevi možda bili rijetki ili ekstremni, sarkastični se gledatelj zapita o humanosti sistema u kojemu takve stvari mogu proći nekažnjeno.
Moore zatim posjećuje neke od država sa "socijalističkim" sistemom državnog zdravstva. Posjećujući bolnice Kanade, Francuske i Britanije, Moore snima uspješne doktore i zadovoljne pacijente a njegovi sunarodnjaci koji tamo prebivaju ne mogu dovoljno nahvaliti lokalno javno zdravstvo. Spretno i lukavo Moore manipulira slikom i izjavama, pretvarajući ideju javnog zdravstva u obećanu utopiju. Kao osoba koja živi u državi sa takvim sistemom, osobno mogu posvjedočiti da je on daleko od savršenog. No, čak i tako, činjenica da su SAD - najmoćnija zemlja svijeta - tek 37. na listi zemalja sa najboljom zdravstvenom njegom čovjeka zaprepašćuje i daje težinu Mooreovim tezama.
Vrhunac filma nastupa kada Moore u Miamiju na brod uzima dobrovoljce oboljele od plućnih bolesti i PTSP-a prilikom raščišćavanja ruševina WTC-a. Nitko od njih nema pravo na državnu pomoć jer ih država, eto, nije zvala da im pomažu u spašavanju preživjelih. Njihov cilj? Guantanamo Bay, gdje zarobljeni teroristi Al-Quaede imaju pravo na efikasnu i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Brod na koncu završava u Havani a Mooreovea melodramatična gesta postaje jezivo gorka kada vidimo obične Amerikance koji u bolnici komunističke Kube besplatno primaju liječničku skrb koju si u Americi ne bi mogli priuštiti.
Nazivati filmove Michaela Moorea "dokumentarnima" sarkastičnom se gledatelju čini pomalo pretjeranim. Dokumentarizam bi – bar idealno - trebao težiti objektivnosti. Mooreovi filmovi su populističke tirade u kojima on nametljivo deklarira svoja uvjerenja ne libeći se pri tom manipulirati gledateljima. No, u svom tom egoizmu, Moore ipak ostaje iznimno spretan i duhovit filmaš sposoban udahnuti život i najsuhoparnijim temama. Time što ih čini provokativnim i zanimljivim, on pak potiče gledatelje da i sami nešto poduzmu. Čak i da nemaju drugih kvaliteta - A imaju ih! – njegove bi filmove trebalo cijeniti.