KARAULA
Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela pucati po šavovima...
Odlazak u vojsku desetljećima je bio jedan od onih trenutaka u životu velike većine muškaraca koji se pamti za čitav život. Nekad se u vojsci boravilo dvije godine, nešto kasnije godinu; u posljedne vrijeme tek tričavih šest mjeseci. Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela pucati po šavovima. I to ne samo nekima – po svima; ponajviše po gospodarskim i ideološkim. Vojska kao društvena i državna institucija u vrijeme pred noposredan i konačan društveni i državni slom kako je drugačije i mogla izgledati nego samrtnički. Svejedno, i tako poluraspadnuta jednako kao i nekoliko desetljeća ranije kad je sjala punim sjajem predstavljala je isto – izvor naramka zanimljivih, najčešće vrlo zabavnih dogodovština koje bi se iznova i iznova prepričavale pri svakom malo većem druženju. Ti reminscentni, nostalgični/gadljivi/nadmeni izljevi uvijek bi započinjali jednako: 'Kad sam JA bio u JNA...'

Posljednjih je dana bilo zanimljivo živjeti u Hrvatskoj. Rajko Grlić je svoj posljednji cjelovečernji film odlučio početi promovirati u zemlji u kojoj je i sadržajno smješten; u Makedoniji. Put dalekog jugoistoka krenulo je i najpopularnije domaće kritičarsko pero, Jurica Pavičić. On je izvještavao svoje čitateljstvo podjednako o Karauli, svojim vojničkim danima u toj istoj Makedoniji, ali i književnom predlošku Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi čije je nastajanje na neki način svojom osnovnom idejom i potaknuo. Pavičić nije mislio kako neka tamo karaula na granici s Albanijom u sebi sadržava dovoljno građe za nešto ozbiljnije od prepričavanja u prigodnim situacijama. Tomić je znao bolje; ili se to tako iz određenih aspekata samo čini. Uostalom, nije niti važno. Tomić je napisao popularan roman, Grlić ga je uspješno prenio na platno, a Pavičić je ideji oba projekta svojim novinarsko – kritičarskim javljanjima ocrtao najvažnije konture: Karaula jest film koji će svoju publiku relativno lako pronaći.
Premijerno prikazivanje u Makedoniji imalo je i polupremijerno izdanje u Hrvatskoj. Novinarska je projekcija predstavila Karaulu i ukoliko ćemo suditi prema reakciji prisutnih (podjednako novinara i nenovinara; novinarskih prijatelja dakle) nakon Hribarovog Muškarca domaćem kinoprikazivaštvu mogao bi se dogoditi još jedan hit. Rado korištena sintagma gorko – slatka komedija obično se pronalazi u tekstovima o češkoj filmskoj produkciji. Čudno je kako se, unatoč činjenici da je jedan takav naslov (Kako je počeo rat na mom otoku) svojedobno poharao naša kina, moralo toliko dugo čekati do pojave novog domaćeg uspjelog pokušaja iz te sadržajne ladice. Karaula je svakako goko – slatko djelo. Počinje slatko a završava gorko, baš kao što to mora biti. Ono što se ipak nije očekivalo jest da Grlić kao da se ne želi opredijeliti između dvije opcije – simbolizam ili nesimbolizam likova. Tragični poručnik Pašić promijenjen je u odnosu na književni predložak. Vojvođanski Mađar iz knjige pretvorio se u filmskog Bošnjaka. Jasna alegorija cjelokupne bivše države. Ostali likovi nisu u potpunosti građeni po tom ključu. Fokus je postavljen na Splićanina Sinišu, Beograđanina Ljubu, spomenutog poručnika i njegovu makedonsku suprugu Mirjanu. No i to je dovojno za iščitavanje zanimplivog podteksta – Hrvat i Srbin, jedan krade dok drugi uništava. Znamo li da im je žrtva poručnik lako vidimo u kojem pravcu ta alegorija smjera... Doista gorko – slatka komedija; za nas možda i gorča nego na drugim postajama ex – jugoslavenske promotivne turneje Grlića i društva.
Karaula je snimana da sakupi gledatelje. Glazbena je kulisa pomno sastavljena; od Halida Bešlića preko Idola do Haustora i Električnog orgazma. Kamera Slobodana Trninića korektno isfiltrirana i s naglašenim bojama. Režijski postupci krajnje jednostavi, nezbunjujući i pravocrtni. Gluma vrlo dobra uz posebno istaknutu Vericu Nadesku u ulozi poručnikove dokone i razočarane supruge, te vrlo autentični Emir Hadžihafizbegović u ulozi samog poručnika. Vjerojatno su njihove role došle do jačeg izražaja zbog jasno definiranih motivacija likova koje igraju. Mladi Toni Gojanović (Siniša) i Sergej Trifunović (Ljuba) pokretačku silu svojih likova morali su potražiti u njihovom egoizmu, bezobrazluku; čak i ludilu. U dobroj mjeri vrlo općenita motivacija, no u konačnici film i nije previše izgubio zbog toga. Razloge za to smo uostalom već izrekli: jednostavost i pravocrtnost zapakirani u pomno odabran audio – vizualan ukrasni papir. Solidan film za vrlo vjerojatno i solidnu prođu na blagajnama. Koliko solidnu vrlo ćemo skoro saznati – film ovoga tjedna kreće u distribuciju.

site: www.karaulafilm.com