Završni udarac (Match Point)
Svi navikli na specifičan Allenov humor – onaj kojeg nazivamo židovski, jetki, razarajući – nemalo će se iznenaditi Završnim udarcem.
Svijet filma ima neke svoje zakonitosti, s vremenom smo to naučili. Spektakli nas pohode s vremena na vrijeme, uspješni naslovi nužno za sobom povlače epigone i nastavke; Woody Allen drži samonametnut ritam od jednog filma godišnje. I ne posrće – može samo snimiti pokoji više; nikako manje. Godina je dana prošla od Melinde Melinde, u kina nam stiže novi naslov slavnog newyorškog režisera. Dobar dio kritike proglasio ga ponajboljim u velikoj redateljevoj karijeri a svatko tko je pogledao film može razumjeti takve ocjene.
Svi navikli na specifičan Allenov humor – onaj kojeg nazivamo židovski, jetki, razarajući – nemalo će se iznenaditi Završnim udarcem. Film je to koji ako i dodirne komediju onda je to čisti proizvod apsurdne situacije koju žive njegovi likovi. Vremensko – prostorne koordinate Završnog udarca jesu suvremeni London i bliža okolica. Allen bez nekih pretjeranih režijskih napora radi presjek bogatog suvremenog britanskog miljea i to ponajprije vrlo dobrim 'pripremnim radnjama'. Pod tim se naravno misli na pametan scenarij i njemu kompatibilan, izvrsno izveden casting. Svi glumci već svojom pojavnošću sugeriraju teksturu svojih likova. Za razumijevanje toga ipak treba dati nekoliko osnovnih rečenica o sadržaju filma. Chris Wilton (Jonathan Rhys – Meyers) bivši je teniski profesionalac neuglednih irskih korjena ali s jasnom namjerom da uspije u životu s ne previše žuljeva na dlanovima. Sportski profesionalizam bio mu je presurov ali tenis kojeg toliko dobro igra postaje mu ulaznica za visoko društvo. Kao trener u lokalnom klubu upoznaje dokonog bogataša i vršnjaka Toma (Matthew Goode) a preko njega i sve što ga u životu čeka: suprugu, ljubavnicu, dijete, poslovni uspjeh ali i nesreću za čitav život.

Reći kako je Allen bio hrabar pri osmišljavanju koncepta filma bilo bi pretjerano. On je autor koji si može priuštiti ono što drugi ne smiju ni pomisliti. I to ne iz razloga što će mu karizma u sprezi s minulim uspjesima uvijek držati nos iznad podivljale rijeke, već stoga što jednostavno zna napraviti film kako god poželi. Da podcrtamo: film koji funkcionira. Krupni planovi i glumci koji ispaljuju rečenice najčešći su razlog brojnih filmskih promašaja. Uostalom, hrvatski film devedesetih nam je o tome najviše rekao. Allenov filmski konstrukt svojim sitnim nepodopšinama u obliku opetovanog pojavljivanja mikrofona u kadru u teoriji čak bi trebao i raditi protiv sebe: očigledni montažno – snimateljski propusti trebali bi još u većoj mjeri dokinuti dojam vjerne simulacije stvarnosti no iz nekog polunevjerojatnog razloga to ne čine. Možda je tajna uspješnosti igranje na kartu koje u pravilu ne očekujemo – Woody Allen niti ne pokušava napraviti opsjenu realnosti već svjesno daje signale kako je to samo njegov doživljaj onoga o čemu snima film.
Predmeti tih njegovih doživljaja novi su razlozi gotovo unisonog kritičarskog hvaleža. Allen se dohvatio apsolutno najosjetljivijih erogenih zona suvremenog društva. Ljubav. Sreća. Materijalnost. Međusobni odnos tih triju religija ovovremenstva u rukama iskušanog, pametnog i uvijek atraktivnog filmaša instant je pripravak za uspješan film. Barem kad govorimo o prosudbama prosuđivača. U kinima (onim američkim posebno) film nije uspio. No to i ne čudi. U vrijeme kad je film prije svega zabava, a tek potom umjetničko djelo to ni ne treba čuditi. A Završni udarac jest umjetničko djelo: već s aspekta moždanog aftertastea u izmučenoj glavici zamišljenog gledatelja. Ono presveto trojstvo prioriteta, filozofija i izbora u sebi sadrži i planinu podpitanja. Ukoliko se Allenovom filmu ostavi dovoljno prostora za implikacijsko bubrenje računati se mora na višednevno obaranje ruku sa samim sobom. Ovo ili ono? Jesam li, nisam li? A za takvo što upravo su i izmišljena umjetnička djela, zar ne?