Preskoči na sadržaj
OGLEDI

Dva igrača s klupe

Hrvat i Srbin na klupi za svjedoke haaških istražitelja.

Hrvoje Pukšec

 

Dejan Šorak je zasigurno mislio kako je uspjeh njegovog posljednjeg filma, Dva igrača s klupe realna opcija. Filmska ekipa brojila je najeksponiranijeg glumca među voditeljima, Tarika Filipovića, uvijek simpatičnog Gorana Navojca, a uveo i je i neka nova zanimljiva lica u domaći film: Borka Perića i Doru Lipovčan. O scenariju se zna gotovo sve; Hrvat i Srbin na klupi za svjedoke haaških istražitelja. Dakle apsolutno se ne može zanijekati aktualnost i intrigantnost sadržaja. Doista, na papiru to izgleda obečavajuće, no kako su tjedni na kino repertoaru prolazili postajalo je jasno kako opet susrećemo situaciju u kojoj publika jednostavno ne može pronaći vrata kinematografa kad je domaći film u pitanju. 

Ipak, sve te Šorkove želje, nadanja i pretpostavke iz uvodnih rečenica sada kad smo pogledali film postaju pomalo nategnute. Da ne bi bilo nesporazuma: Dva igrača s klupe dobar su film; u punom smislu ocjene 'dobar'. Ima dakle propusta, no ima i uspjelih elemenata. Ipak, očigledno snimiti samo dobar film nije dovoljno. Naricati nad sudbinom hrvatskog filma u kontekstu bavljenja Šorkovim filmom ipak bi bilo pretjerano. Puno su se bolji filmovi morali ove godine zadovoljiti tek s probijanjem magične granice od pet tisuća posjetitelja (Radićeva Iva i Sviličićev Kung fu) a ovih dana jedan i uspjeva napuniti kino dvorane (Što je muškarac bez brkova).

Pet tisuća gledatelja prema neslužbenim saznanjima ostao je nedosegnut broj za Dva igrača. Političko – društvena komedija koja je praktički prošla neprimjećeno svoje će gledateljstvo morati potražiti na televizijskim ekranima a do tada aktualnost o kojoj toliko pričamo još će više isklapiti. Tema generala Gotovine je već i sad preseljena s novinskih naslovnica na opskurnija područja u kojima se reklame za auto gume pokušavaju nametnuti pored onih za mobilnu komunikaciju. Poučeni nedavnim televizijskim primjerom premijernog prikazivanja filma Volim te  (Dalibor Matanić) čini se da je mladi redatelj učinio pravu stvar – ako se ne može dovesti publiku pred film onda se može učiniti obrnuto. Iako se ni za Matanićev film ne mogu dobiti službeni podaci o gledanosti (zanimljiv je to pristup javnosti, tim više što se svi ti filmovi ionako putem proračuna financiraju od te iste javnosti) ne sumnjamo da broje višestruko veće brojke od svih gore navedenih filmova zajedno.

No vratimo se Igračima. Ukoliko bi film sudili odmah po koricama mnogi bi ostali vrlo razočarani. Uvodni kadrovi u kojima upoznajemo likove hrvatskog tajnog agenta (Filipović) i branitelja (Navojec) kao da su stvoreni za antireklamu. Predugo kadriranje i inzistiranje na izmjeni facijalnog dijaloga sastavnice su za koje smo pomislili da su ostale u našim filmskim devedesetima. Srećom film se nakon tog neobečavajućeg uvoda ubrzava i stvari počinju bolje funkcionirati. Spona Perić – Navojec na sebe preuzima film i tada počinju i zabavni dijelovi. A njih uistinu ima. Dosljedan pristup razvoju dijaloga – replike junaka u pravilu se ne ponavljaju, ali svejedno njihova je struktura prepoznatljiva i osmišljena – daje glumcima potrebnu dozu autentičnosti. Filipović i Lipovčanova ostaju  za nekoliko nijansi bljeđi. Oboje čvrsto ugurani u kalupe posve tipskih uloga (opasni, sirovi agent i prestrašena Ukrajinka, žrtva traffickinga) ne uspijevaju udariti osobne pečate.

Kao što je već rečeno, Dva igrača s klupe dobar su film koji je zaslužio više gledatelja no što je dobio; tim više što je svojim neposrednim pristupom na tu istu publiku i računao. Čini se da je populistička dimenzija iscrpljena na festivalu u Puli kad je od publike dobivena razmjerno visoka prosječna ocjena (4.1). No taj je put iskusio još jedan film, Hitrecov Snivaj zlato moje. Kod njega je nesrazmjer blagonaklone (ocjena 4.65) Pule i flopa na blagajnama (slabiji rezultati od Igrača) još i veći. Zaključci se pišu sami, a skiciraju ih Matanić i Hribar: ili se u distribuciju svjesno ide preko televizisjkih odašiljača, ili se u kina ulazi na plečima agilnog marketinga. Za kompromisna rješenja više nema mjesta.        

Još iz rubrike

KARAULA

Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela…