Preskoči na sadržaj
BURZA GLAZBE

Glazba filma "Družba Isusova" i Djivan Gasparyan

Dalibor Grubacevic

            Kao i sve priče, priča o glazbi filma "Družba Isusova" počinje "jednom davno" i grana se – netipično za klasičnu priču - u nekoliko smjerova. Prvi je smjer početak: krajem 2002. godine filmskog se skladanja prihvatio Alfi Kabiljo koji je za film Silvija Petranovića prema izvrsnom romanu Jirija Šotole, napisao nekoliko raskošnih glazbenih brojeva. No skladatelj je zbog drugih obaveza napustio film, što je filmsku zvukovnu podlogu usmjerilo u sasvim drukčijem pravcu. Tim je – danas postojećim smjerom – "Družba Isusova" krenula kada se redatelj obratio slavnom armenskom virtuozu, Djivanu Gasparyanu. Gasparyan je, kao jedan od rijetkih ljudi koji zna svirati armenski nacionalni instrument duduk, postigao svjetsku slavu zahvaljujući Hansu Zimmeru, koji ga je uspio nagovoriti da sudjeluje u stvaranju glazbe za film "Gladijator" redatelja Ridleya Scotta.

Družba Isusova

            No nisam sigurna da je odabir Gasparyana bio najsretniji izbor. Premda se skladatelj maksimalno trudio da film izvuče iz općeg mrtvila (velika je šteta što ni redatelj kao ni ostali članovi filmske ekipe nisu uspjeli prikazati posebnost mjesta, dubinu unutarnjeg zbivanja, težinu zabranjene ljubavi, spletke visokih svećenićkih krugova i ostalo iz romana Jirija Šotole), njegov je glazbeni jezik – koji se očito oslanja na specifičnosti armenskog folklora – previše jednoličan. Možda je to subjektivan dojam uzrokovan jednoličnošću filma, jer pažljivim slušanjem prepoznajemo bogati tematski rad (ali preveliku tematsku srodnost), zanimljivu ljubavnu temu (koja nastoji zapaliti iskru između grofice i svećenika), te folklorno kretanje čije linije s jedne strane ocrtavaju mjesto (premda je kombinacija češke priče, hrvatske produkcije i armenskog folklora pomalo neobična) a s druge strane ističu silnu grofičinu osamljenost (osamljenost podupiru solistički instrumenti: violina, frula i duduk). No uza sav skladateljski trud, krajnji je dojam da glazba služi isključivo povezivanju kadrova i stvaranju određene specifične atmosfere koja ne pokreće niti likove niti radnju.

Iz beskrvnosti i jednoličnosti filmski se zvuk izvlači jedino zahvaljujući pomoći ansambla "Lado". I zato je šteta što je "Lado" upotrijebljen samo u nekoliko scena. Jedna od njih je scena u kojoj pater Had stiže u grad i na ulici zajedno s nekoliko seljaka grije ruke na vatri. Tu se čuje marijanska pjesma. Izvedba je presavršena za prizorno seljačko pjevanje (tu će grešku "Lado ispraviti u sceni procesije gdje žene grlenim glasovima pjevaju crkvenu "Kraljicu neba"), ali je postupak odličan: pjesma kao da ne pripada ovome svijetu. Uličnu scenu i pjesmu prekida scena u crkvi te glasno pjevanje iste pjesme u crkvi uz pratnju orgulja. Zvuk je naglo pojačan, zbog čega djeluje bliže i realnije, kao velika suprotnost "onozemaljskom", nesvjesnom ili podsvjesnom zvuku na ulici. Jasno je da Had prolazi kroz strašne duševne i fizičke boli. Osjećaj opijenosti (bolešću i ljubavlju) pojačano je upletanjem duduka kao stranog tijela u postojeće glazbeno zbivanje. U tom trenutku Had gleda u oslikani crkveni strop, a u sljedećem, kada pada među vjernike pjevače, "stranog tijela" - duduka nestaje a ostaje samo gromoglasno crkveno pjevanje koje ruši i natkriljuje sve ovozemaljske probleme.

            Namjere su ove filmske glazbe bile najbolje. I redateljeva je namjera bila najbolja kada je kao skladatelja uzeo Djivana Gasparyana. Ali čini se da je u filmu ipak bolje zazvučala hrvatska crkvena glazba u izvedbi profesionalnog ansambla. Tek uz njezinu pomoć komentari duduka postali su pravi glazbeni komentari i tek je uz njezinu pomoć Gasparyan nadvladao opću filmsku nemoć. Vjerojatno, da se Petranović obratio nekom skladatelju čija bi glazba snažnije djelovala dramaturški, vjerojatno bi tada uporaba armenske narodne glazbe kao falsificiranog češkog folklora zazvučala uvjerljivije. Kontrast dramatične glazbe i Gasparyanovog nježnog prebiranja po duduku vjerojatno bi uspio pokrenuti sliku. Tada bi i Marijina osamljenost djelovala uvjerljivije, kao što bi uvjerljivije bile Hadove duševne boli i brojne lukave spletke velikodostojnika i pripadnika Družbe Isusove.

Irena Paulus

Još iz rubrike

Glazba filma "Konjanik"- recenzija

Osim što me je ugodno iznenadio kao film koji se, umjesto ratnoj tematici obraća književnom predlošku velikog pisca Ivana Aralice, "Konjanik"…